OtkudJa

Nismo se tako dogovorili.
 Sada ti meni pocela prosipati moju pricu, ubjedivati me da bih se trebao usuditi i probati biti sa nekim ko je "racionalno gledano" sasvim u dure.
Necu tako, ja sam prvi poceo da tebe ubjedujem:).
Da li sam spomenuo da sam otvorio novu fasciklu i da cu sada poceti sa sljedecim esejom o nasim zivotima koje mi bespotrebno pravimo komplikovanim iz jednostavnog razloga jer smo sa godinama postali previse komotni i lijeni ( da ne kazem ters) da se prilagodavamo novim osobama. Prijatelji su fini i dobri, upravo iz tog razloga jer ne moramo sa njima da idemo kuci i da ih gledamo i kada nismo horni za njih.
Iznalazimo uvijek nova opravdanja i razloge zasto ostajemo sami, cisto iz egoizma/tersluka/komocije nastalih tokom vremena.
Sifra: Upoznala si nekoga izvan ustaljenih zidina ali tu ti nije odgovaralo mjesto. Ti bi da upoznas nekoga blizu, po mogucnosti prvog komsiju, koji ce na svojim misicavim rukama da ti donese ruzu i odnese te u novu ljubavnu pricu.
U zadnjih 20 godina mi nijedna djeva nije bila iz moga mjesta, mnogi busevi i dalje imaju moj otisak na prozoru, dok sam gledao kako jos jedan vikend kilometri uzimaju svoj danak pred mojom zeljom da ugrabim taj komad sreće koji je klizio ispred mene kao mrkva na konopcu pred magarcem.
Svi se mi umorimo od gutanja kilometara, svi bi voljeli da princ(eza) naide dok mi sjedimo na klupi ispred poznatih baglama, ali nekima je sudeno da i sami odigraju ulogu princ(eze), samo sto toga nisu svjesni.
Nesvjesna tvoga plašta i sama si bila na moru i nekom pokazala da ima nade u ljubavi. MOzda ce se i on vracati sjecanjima kada mu ne uspiju druga putovanja, cak i kada nade suputnika, tvoj plast ce mu biti pokora kojoj ce se vracati kada pozeli da malo pobjegne od svakodnevice.
Svi mi trebamo nekog na pijedestalu.
Da je pored nas morao bi sici sa tog trona, zato cu te i kada se ozenim uvijek zeljeti imati u blizini, barem preko mailova, kao neku lagunu u koju se mogu vratiti kada me realnost poklopi.

Stos je upravo u tome sto nam taj egoizam podaruje isto tako one momente u kojima sjedimo sami i zazelimo da je neko tu, dovoljno i ćutke, ali da bude tu, pored nas jer ne zelimo bas UVIJEK da veceri provodimo sami.
Vec par veceri setam sa jednom djevojkom koja je stvarno prefina, kao nesto pokusavam. Tj. ona pokusava ponovo da nesto napravi sa konjem zvanim JA jer sam je vec jednom odbio iz standardno preglupih razloga...
Sto se tice muzike, bilo je perioda, vrlo kratkih ali ih je bilo, u kojima sam i ja pokusavao da slusam stvari koje su vukle na ilahije i kaside. Pravo dugo sam slusao chill out, muziku koja te samo navodi na spavanje. Ali isto tako sam godinama slusao heavy metal.
Muzika je odraz trenutnog raspolozenja, trenutnog stanja duše, isto kao da osobu gledas samo kroz momenat u kojem je dobro ili lose raspolozen...


Stvar je u tome sto sam u svom zivotu naisao na xxx djevojke koje su me na prvi pogled oborile sa nogu, ako to one nisu odmah skontale pokusao sam da im to pokazem, a ako su bas bile tvrdoglave onda sam pokusavao jos i vise, sve dok nisam uletio u neki endless loop ponasanja, pattern iz kojeg se nisam znao izvuci i koji me na kraju ucinio jednostavno neinteresantnim...
Sto se tice nase komunikacije, ona mi je samo dokaz da mi je instinkt/feromoni/duhovno prosvjetljenje pokazalo na pravi put:). Jedina devijacija koju nanovo preracunavam je to da cemo biti dobri kao jarani.

Sto vrijeme vise ide to mi je prihvatljivija cinjenica da Selma Hayek zeli da me ima samo kao prijatelja:).

Preslatki treni bijaše u kojima se njene skuti mojim barem jedan uzdah zvaše.

Nekako plahi, kao sunca zraka u sjeni drveta koje vjetar dira.

Kao pogled koji sve bi da kaze a nista izustiti ne moze. Kao ruka moja koja bi kose mrsiti želila a od poda se moći odvojiti nema.

Grešnosti nema u tim mislima, samo zelja da se bude blizu, da se osjeti dah, njene oci koje mi kazati znaju sve, a opet samo, kao da nisam tu, prolaze kroz mene.

Vlasi kose moje se za njenim prstom koji mi lice dira polako uzdizu, da i one pokazu koliko njena ljubav znaci.

Sjedimo jedno pored drugog dok se samo najmanji prsti jedne ruke vrhovima dodiruju, kao ljubavnu struju da nose.

Nesto posebno bi se nasa stvar zvati moglo, nesto krhko, nesto veliko, nesto ispunjavajuce.

Nesto sto se vidi kada i muk medovinu pije. Kada pogled bajku prica. Kada ovlaš dodir nemir donosi.

I poznije dobi ljubiti znaju, i te kako.

Kada pogled odluta tamo negdje prema jugu, trazeci vrelinu koja sunce nije.

U kojoj mjeri je ispravno ili pogresno pokusavati ljude posmatrati sa logicke strane, bez obzira na njihov status, u odnosu na samoga sebe.

Koja je odrednica kada se gleda da li odredene osobe treba drzati blize ili dalje? Da li treba gledati globalni ucinak i ucinak date osobe na cjelokupnu okolinu ili samo na samoga sebe?

Da li se bliske osobe mogu iskljuciti iz dijapazona gledanja jer sam uvidio da ne mogu da dostignu odredeni nivo koji ja mislim da sam dostigao?

Ukoliko uvidim da odredene individue ne mogu da dostignu odredeno stanje svijesti koje ja smatram ispravnim, a pokusavaju da mene zadrze u svojoj blizini, koliko je opravdano udaljiti se od istih?

Kada sam sretao ljude za koje sam smatrao da su intelektualno dosta razvijeniji od mene, i imao srece da ih jednim dijelom njihovog puta pratim, smatrao sam se sretnim jer sam na toj dionici naucio mnogo stvari koje sam ne bih dosegao tako brzo, ako i uopste.

Kada je doslo vrijeme da se putevi razidu sa postovanjem sam klimnuo glavom i nastavio, zahvalan sto sam bio tu.

Kada se meni desila obrnuta situacija u kojoj sam spoznao da suputnici vise ne vide iste horizonte, trebale su mi godine dok sam se odlucio da povucem crtu i nastavim dalje.

Koliko je opravdano radi emotivnih veza zadrzavati se uz neke suputnike duze nego je jednome potrebno?

Pogotovo u momentu kada suputnici pokazu da bi voljeli da ostanem sa njima iako vide da se tu vise ne nalazi moj komad srece. Sa spolovima ta prica nema nikakve veze, iako se, nakon pocetnog zanosa ti isti scenariji odigravaju u dosta veza.

Svjestan sam i da se ljudski odnosi ne mogu razloziti na sastavne dijelove kao hemijski spoj, iako bi to mnogi, ukljucujuci i mene, zeljeli.

Da li se ljudi radaju takvi ili su to samo proizvodi drustva? Ne mogu ich nazvati nusproizvodima jer ih ima previse da bi ih se takvim zvalo. Ljudi se sve manje oslanjaju jedni na druge, veze, brakovi, roditeljske ljubavi postaju sve povrsnije sto vise vrijeme prolazi. Koliko ljudi trenutno svako od nas moze nabrojati u koje se moze bez predumisljanja stvarno pouzdati do te mjere da bi smio da im povjeri ne samo materijalne stvari nego i stvari koje bi mogle da ga uniste? A kada jos jednom razmislite…? Zivis u jednom gradu, druzis se, volis, postujes. U momentu kada krenes dalje osjecas tjeskobu, nespokojnost…a zasto? Jer mislis da te neko voli? Ili se samo bojis da li ces se uspjeti prilagoditi trikovima novih bogalja. Primjer: Na radnom mjestu si okruzen sa „prijateljima“, sto si vise na hijerarhijskoj ljestvici to ich vise imas, kada stanes i pokusas razmisliti sa kime od tih ljudi smijes stvarno podijeliti sebe bez straha da ce ta informacija biti podijeljena da bi se ostvarila kratkorocna, ponekad i nepostojeca prednost? Da li mislim da sam bolji od drugih? Iskreniji? Ni u kom slucaju. Samo posmatram situaciju sa nekog mog stajalista. Ljubeci usne od kojih mi se okrece utroba, gledajuci lica koja mi iskazuju mrznju jer znaju da i ja ispod ljubazne fasade mrzim njih. Kada se okrenem iza sebe, ne vidim puno otvorenih ruku, brojanje na prste jedne ruke postaje mucan proces nakon brojke 1. Svako ima svoje breme, ja samo nastojim da ga pretocim u ova slova, kao da sipam gusti, crni katran. Sa tim slovima kao da smanjujem tezinu na ramenima, kao da osjetim ruku koja me podrzava. Iako je podrska vise od hiljadu kilometara daleko. A i da je tu, ne bi mogla puno pomoci… Ove borbe su borbe koje od ljudi prave junake…ili bogalje. Vidjecemo na kraju sta sam ja…slijepac u gradu slijepaca ili onaj koji je kaznjen da jedini vidi na jedno oko.

Cekao sam tu diplomu...i cekao. Govorio kako najmanje 2 sedmice cu da pravim zabavu. Kao i obicno ima ono „ali“, kao i nakon nekih ispita nakon kojih sam po vise sedmica dolazio sebi od stresa tako i nakon diplome isti osjecaj. Uvijek ta neka praznina. Prvo sam ocekivao neku srecu, unutarnje zadovoljstvo sto je i to poglavlje zivota zavrsilo. Nista...samo tupi pogled i zelja da spavam. Proslo je vec mjesec dana, pocinjem da se budim, uvidio sam pod kojim stresom sam bio, koja tezina je na plecima bila. Nesto kao buđenje, kao izlazak iz guste magle koja je dopustala samo poglede prema sljedecem ispitu i sljedecoj knjizi. Sam sebi ne djelujem drugacije, samo laksi, uspravniji i mrvicu ponosniji. Najvecu promjenu vidim na ljudima koji me okruzuju, neki cestitaju na iskazanom trudu jer znaju sta sam ostavio iza sebe, a neki samo zezaju jer su i oni krenuli tim putima ali nisu zeljeli da se odreknu nekih svakodnevnih ugodnosti radi tog cilja pa su sada vise – manje otvoreno zavidni jer sami nisu dosli do ovog stupnja upornosti. Nije mi bas jasno na cemu, ja sam samo pokazao da sam tvrdoglav, uporan ili jednostavno da volim udarati glavom o zid. Pokazao sam da se ne dopustam tako lako odvratiti sa puta kojim sam krenuo, bez obzira na okolnosti. Recesija nema puno uticaja na trenutno raspolozenje. Ljudi su nervozni, prazni, cak ljutiti, a ja...samo ravnodusan jer nakon svega se nalazim u nekom limbu, ako limb moze biti pozitivan. Odmah svi pitaju: “kako i sta dalje?”. Ma, nebitno. Trenutno sam na odmoru od svega, zasluzio sam. Ne zelim odmah da razmisljam o sljedecem poslu, sljedecem necemu. Zivim od dana do dana, od minute do minute i to mi se dopada. Psihicka regeneracija. Raja, izlasci, opustanje...zivot je dovoljno ozbiljan i prepun obaveza da si mogu dopustiti neodredeno vrijeme u kojem cu raditi da bih zivio a ne zivjeti da bih radio. Zivio ja, pa barem i mjesec dana:).

Znam da je prica o novcu izlizana, u najmanju ruku. Znam ja to, ali piše mi se...

Razmisljam o cinjenici da svjetska moc lezi u rukama nekih 200 ljudi. Oni upravljaju kapitalom.

Ako bih zelio pojacati teatralnost izjave mogao bih reci i zivotima ali pokusacu da ostanem pri mom malom brain storming koji nema reda i veze ni sa cim drugim osim sa mojim licnim nebulozama.

Da li je uzrok za finansijske krize u cinjenici da se kapital poceo previse siriti i na nepredvidene drustvene krugove?

Drzeci konce vlasti u rukama dopustis da se kapital tj. firma razvije do odredene velicine, dopustis da se ideja razvije dok ne pocne nositi plodove...

U datom momentu kada vlasnik ideje,firme, kapitala...pocinje da staje na noge uzrokujes krizu koja dovede date firme na raskrsce jer dopustanje drugima da dospiju pa barem i priblizno na isti nivo ne smije se dovesti u pitanje jer sam kapital nije problem.

Problem je kao i uvijek u osjećaju moci koji se ne dijeli tako lako. Osjecaj ekskluzivnosti, moci nada „obicnima“ je taj preovladavajuci instinkt koji ne dopusta da se sve dijeli.

I to sve na globalnom nivou jer kada se odredeni broj „izabranih“ slozi onda je to sa te tacke lako uzrokovati.

Cinjenica da najbogatiji/najmocniji  ljudi svijeta UVIJEK zarađuju zvuci tako logicno. U doba relativnog, limitiranog prosperiteta zaraduju putem svojih firmi i investicija.

Ukoliko dođe do eskalacija bilo koje vrste ne trebam cesto pogadati da vidim ko najvise zaraduje prodajom oruzja. Neka od najjacih porodica su upravo tako zapoceli svoje karijere. Rockefeller su blistav primjer.

I tako, trazim svoje mjesto kako bi u filmu „Munje“ rekli: „svoje mjesto u koordinatnom sistemu...“

 Zasad je u redu, stojim u redu kao i ostali, uvijek se iznova iznenadim kako godine brzo prolaze a ja sporo ucim...

Rečenica: „Takva periodizacija ostvaruje jednu lijepu simetriju sukoba i kontinuiteta  “velikih” blokova (antika-srednjovjekovlje-moderna), u razvoju civilizacije i dozvoljava preciznije određenje ideja “moderne” koje se bitno razlikuje od ideja renesanse koja je, i po Bertrandu Russelu, samo promijenila predmet obožavanja -  na mjesto Boga dovela je Antiku. Moderno doba prestaje sa obožavanjem i uvodi očovječenje i čovjekoljublje – koje će, istina, prerasti u veličanje čovjeka, gospodara prirode i svjetova.”

me navela na razmisljanje u kojoj mjeri književnost i njeni tvorci usmjeravaju razvoj ljudske svijesti.

Ako je knjizevnost kroza svoj razvoj trazila razlicite spone u uzdizanjima ljudske svijesti i redala ih na taj nacin koji je odgovarao daljem psihickom napretku onda se sa pravom pitam ko su istinski vladari naseg napretka. Da li su to materijalisti koji vuku konce ili su to “duhovnjaci” koji na drustveno klasificiranoj ljestvici pripadaju puno nizim kastama?

Nesto kao prokletstvo vladara, onog koji vlada a kojem nije dozvoljeno da uziva u materijalnim blagodatima svojih duševnih plodova.

Knjizevnici, istinski vladari naše svijesti i želje za životom jer su oni ti koji nam daju smjer i želju sa svojim idejama koje sa vremenom “materijalna kasta” sa vrha pretvara u materijalne predmete dobavljive cvrstom valutom koja ih i dalje odrzava.

Da li ovdje govorimo o simbiozi ili pukoj logici?

Da li se stvarno dijelimo u tolikoj mjeri na osnovu intelektualnih interesa, tj poimanja?

Da li su tvoritelji svijesti razigrana djeca koja pisu dnevnike svoje puti a vladari cvrste valute kruti vojnici mravlje armije nepostojece volje?

Prosti primjer nalazim u knjizevnim djelima relativno ranog industrijskog razdoblja ovog vijeka. Mogu navesti ili bilo koje drugo razdoblje ali ovo mi je prvo palo na pamet...

Knjizevnost odredenih pravaca se bavila putovanjima kroza svemir, nepunih par desetaka godina poslije...

Knjizevnost se bavila virtualnom stvarnoscu, kompjuteri mi odmah padaju na pamet, kao neposredan proizvod te putanje svijesti...

Svabo da budem necu. Mozda….

Pjesma koja se pjeva iz domaceg, predobro poznatog sivila.

Ako se porodica, prijatelji i stvari koje znas cijeli zivot tako nazvati mogu.

Sa druge strane se nalazi materijalno svitanje, za koje svako subjektivno mora reci da li je to aura koja oznacava tminu ili zoru.

Poceci koje trenutno dozivljavam su u redu.

Slatki snovi o stvarima izvan okvira pukog prezivljavanja i kupovine osnovnih namirnica. Stvari koje sam gledao na TV i koje su mrvicu iznad dosega moje platne moci. Sada djeluju tako realno, skoro pa na dohvat ruke.

Zauzvrat sjedim sa svabama, gledam kako su kultivisani, mogao bih reci i dosadni ali ovaj puta cu da budem fin.

Kada razgovaram sa prijateljima, drago im je, jer sam otisao iz :

„posudi ti meni jednu marku, pa cu sutra ja tebi“.

Indiferentnost se moze nazvati trenutno stanje, ako se odlucim da budem negativan. Ili jednostavno opustenost jer sam u drzavi koja radi, na neki svoj racionalno logicki nacin ZA svoje podanike.

Mislim da je red rijec koja najbolje opisuje situaciju. Rijec jos uvijek relativno nepoznata u tamo nekoj Bosni.

Moje je da radim i da nikoga ne diram a drzava se brine da zato mogu da uzivam u sredstvima koje sam tim radom zaradio.

Logicno, racionalno, objektivno, bez emocija i empatije.

Ljudi sebi kupe novi Mercedes i umru u njemu a da niko ne primijeti i po vise dana jer su im se djeca iselila iz kuce sa 18. godina I prije nego dodu najave se barem sedam dana unaprijed.

Willkommen in meine neue Heimat.

Ili kao sto bi rekao jedan moj poznanik: „Kod nas u Njemackoj ti je to drugacije…“

Oni neki, tamo negdje, kazu da svako odlucuje da li ce biti sretan ili nesretan.

Tipican odgovor koji uslijedi u ovoj nasoj dragoj zemlji je:

„ Ko tvrdi tako nesto, nije zivio u Bosni“.

E sada, mozemo to posmatrati sa tog nekog relativno uskogrudnog stanovista ili pokusati malo prosiriti horizonte.

Trenutno prolazim kroz razdoblje u kojem bih mogao reci da mogu odluciti koje osjecaje cu nositi u grudima.

Putujem u drugu zemlju, bukvalno trbuhom za kruhom.Brojim vec sitno dane.

Sada bih mogao reci ili da sam sretan jer cu konacno moci da sebi ispunim neke materijalne zelje i manje se borim sa egzistencijalnim pitanjima nego u nasoj BiH.

Nadam se da cu si moci priustiti neke stvari o kojima smo samo sanjali, u vidu nekih motora, kompjutera i slicnih gadgeta.

Ako bih se odlucio da to ipak nije dovoljan razlog da osjetim euforiju i napredak onda bih se trebao ponovo baciti u mracne ponore urođenog pesimizma koji kaze da ce odlazak tamo da me odvoji od prijatelja, nase kulture ( ako ne vrijedam taj izraz), nasih obicaja i samim time se radi para odricem onog na sto sam navikao.

Germani, Nordijci, i ostali Asterixovi komsije nisu poznati po toplokrvnosti i suosjecajnosti.

Logika je jedina „emocija“ koja ih odlikuje, barem po mom skromnom misljenju.

Rekao sam prijatelju da me za neko vrijeme, godinu ili dvije, pita, da li pare mogu kupiti srecu, jarane i naviku.

Tada cu vjerovatno biti u stanju da mu to odgovorim.

I da sebe ubijedim da je ta odluka bila ispravna, a ne samo nužna.

Vjetar me nosi po drugi puta u klub, nemam mira. Mogao bih reci kao i obicno ali ovaj puta je bilo drugacije.

Ljepota noci je bila neprikosnovena, nisam htio, mogao biti sam.

Tiha noc je trazila vise od tihih rijeci.

Imao sam osjecaj da su usamljeni ljudi ovo vece bili nekako jos usamljeniji i samo sam gledao kako jedan za drugim idu kuci praznog pogleda. Svjesni da je i ovo ljeto proslo kao i ono prije njega. Da su karte ljubavi i ovaj puta podijeljene nekome drugom.

Mene spucala neka apatija, tako divna, melanholija.

Klub je bio prepun ljudi sa razlicitim filmovima, bilo je tu svega, furki na kojima bi i Quentin Tarantino bio zavidan.

Ovi filmovi su bili stvarni.

Vecina je bila glavna uloga u prici sa nesretnim zavrsetkom, i to se ogledalo u ocima koje sam sretao.

Imao sam zelju da snimam sekvence pojedinih uloga koje su se ponosno prezentirale.

Kao dobrovoljna podjela na glumce i gledaoce i kriticare. Glumci su se prezentirali, medusobno izguravali sa scene, ubijedeni da je svaki od njih dobio najoriginalniju ulogu i da je samo on Neo.

Gledaoci su sjedjeli izmijesano sa kriticarima i naoko nezainteresiranim pogledima pratili razlicite prezentacije luđaka/narkomana, mamine djevojcice koja to vise nije kada se okruzenje promijeni, ultra zaljubljenih koji su to htjeli da pokazu svima u krugu od barem 189km, ruralnih koji su htjeli da budu urbani, urbanih koji su jednostavno bili umorni od svega...

Zajednicka osobina je bila ta da je svaki glumac u svom filmu bio vrlo bitan, u najmanju ruku Superman male kasabe.

Nekad kasnije, oko ponoci Jomu the man je uletio u igru. Igra je bila uigrana i bilo je dovoljno samo par pogleda da se zna ko ide u voznju.

Macy Gray je upotpunjavala atmosferu pa sam i ja plivao tom rijekom.

Otisli smo pored rijeke, prolazili pored nekih auta u kojima se odvijala satisfakcija materijalno siromasnih, sto bi rekao jedan stari čojk.

„Sine moj, jastučenje ti je igra za siromašne, sve drugo im je oduzeto“.

Bili smo na pravom mjestu.

Stojali smo i uzivali u noci dok se plamen zario. Pricali o tamo inim djevojkama, nekim koje su traga ostavile.

Jomu the man je bio u elementu. Brza prica, brzi ljudi usporenog ritma.

Svaki od nas je odlutao na neke druge planete, nekoj svojoj Nordijki. Pozelio sam i ja u tom momentu jednu ruku koja bi me, onako slucajno, dodirnula.

Ah, te žene...kao luka u koju se vracas, kao san u koji tones.

Luke mogu biti gusarske a snovi mogu biti satkani ne samo od paperja ali u momentima u kojima gledas u puni mjesec i oblake kako nestvarno brzo prolaze, kao da bjeze, to i nije tako bitno.

Gledao sam presijavanja u rijeci, gledao sam nebo i mjesecevu igru skrivaca.

Osjecao sam se sam, ali nekako lijepo, opusteno, kao ispred kulisa neke romanticne scene. Iscekujuci...da moja uloga u filmu ipak bude u skladu sa kulisama, a ne, kao i obicno sa jaranima.

Moj serijal je trenutno opet na pragu nove sezone, gledam u daljine i zamisljam sta mi donose.

Sta je veliki skretnicar odlucio da je sljedece sto treba da okusim, sta je naslov sljedeceg poglavlja?

Ama...WTF idemo dalje, do sljedece epizode u ovoj tragikomediji.

Kada se rodimo u centru smo paznje, svijet oko nas postoji radi nas.

MI jesmo srediste. Svi okolo postoje da bi nas sluzili.

Kako fizicki odrastamo znamo da smo posebni, mi znamo sve, ponavljajuci iste crte koje su crtane vec stoljecima.

Pricamo samo da bismo culi potvrdu svoga glasa u tudim licima koja su u istom momentu zaposljena istom mislju jer, kao i mi sami, misle da su oni isto tako posebni.

To nas zbunjuje jer nam ukazuju da mozda i nismo tako posebni. Zbog toga bjezimo u svjetove binarne gracije zacinjene opijatima koji skrivaju istinu na momente ili trazimo druge vidove omamljivanja duha.

Onda otkrivamo svoje tijelo kao reprodukcioni organ.

Neki postanu Svjesni da nismo ultimativni centar. Polako prodire ta nemoguca misija do sivih celija vecine. Sipi kao pijesak. Dok se um ne napuni spoznajom. Potraga se nastavlja.

Dolazimo do spoznaje o mogucnosti reprodukcije, do ultimativnog ega jednog sisara, bez spomena vrijednih prirodnih neprijatelja.

Spoznaja o tvorenju nove jedinice koja ce naslijediti moj glas, tijelo, duh i na putu prema ultimativnom bicu ponijeti jedan dio i mene i time me uciniti besmrtnim preko moje krvi.

Jer MOJI geni su superiorni i oni ce napraviti nesto jos jedinstvenije nego ja, ukoliko je to moguce.

I onda, ukoliko vidimo dostojan, po „jedinstvenim mjerilima“ primjerak sopstvene vrste koji ima samo nama svojstvenu jedinstvenost umiremo sretni.

Potpuno sretni... ne bas, jer uvidimo da nismo MI vrh lanca. A cijeli zivot smo to mislili.

KO tu sada voli koga?

Opet ono vrijeme kada mislim o mojoj licnoj Heleni. Dizanju ustanka radi iskre njenog oka, pada radi njenog vrtuljka kose koji je pao na celo. Ostajanja bez daha jer je napucila medne usti.

Nisam to osjetio vec neko vrijeme, ne sjecam se vise tako cisto ni kada ni sa kime ali znam da je svaki puta, iznova, tako lijepo zaplivati i tom divljom bujicom.

Kada dopustis sebi da se pretvoris u onu kap koja se kotrlja, bez razmisljanja o bilo cemu, prepustas se tom momentu slobodnog pada koji u sebi ne dopusta nista drugo osim toka prema osjecaju.

Pustiti svoje granice da se pomaknu, ispustiti uzda koja su stalno zategnuta, pustiti malog djecka koji mora stojati u nekom kutu i cekati ovih svojih par momenata koji su za nekoga brzi a za nekoga tako dugi jer mu svijet znace.

Osjecas suzu kako se kotrlja ali ti ne smeta, jer ova ide radi ushicenosti, a ne, kao ostale...

Gledam sliku, gledam te oci, gledam tu svilu, kozu, iliti paperje koje joj okvir daje.

Jasnoca, iskrenost, cistota duse te krase, a taj madez ti samo nakratko moj pogled skrece tamo gdje mozda samo usne bi jos radije bile.

I onda...ma idem ja, necu vise. Idem sniti neke realne, logicne sne koji malog djecaka mozda neke usreciti, vjerovatno hoce ovog fizicki veceg koji stremi prema logici i usmjerenosti.

Idemo dalje, do neke druge spoznaje, do nekog drugog nivoa.

Mozda si nekada i dopustim tako snene okice.

Barem se nadam da cu to uraditi...

Razmisljam o prirodnim tokovima stvari koje vecina ne zeli da prihvati jer nisu u njihovu korist, ili barem tako izgleda u polozaju u kojem se vecina nalazi.

Mito i korupcija, vlada krade pare, dolazi do novih nivoa bogatih ljudi koji imaju sve vise dok siromasni imaju sve manje.

Pokusavam to posmatrati sa neke logicne, racionalne strane u kojoj to sve ima neki svoj ustaljeni red.

Moja teorija u svemu tome je sljedeca:

Ljudi koji su dovoljno sposobni ostvare odredenu materijalnu zalihu i onda ukoliko posjeduju sposobnosti koje posjeduje nekolicina vladajucih uzdignu se i u te redove.

Nesto kao sistem kasti u Indiji, samo sto se ovdje radi o sistemu psihicke bezobzirnosti i zelji da se napreduje.

Dakle, ostvari se odredeni nivo materijalne sigurnosti, recimo vodenjem odredenog posla kao sto je neka mala firma.

Ukoliko covjek uvidi da bi mogao, zelio i vise on krece na sljedeci korak i siri firmu i njene djelatnosti, cesto na racun radnika koji nisu zadovoljni jer im daje minimalne plate i njihove trenutne potrebe podreduje svojim dugorocnim.

Dalji slijed je u tome ako uspije dostici razinu koju je zelio ili koja je u tom okruzenju moguca on se , sa preduslovom intelektualne jacine ili bezobzirnosti dize dalje.

Logika koju ja vidim iza toga je sljedeca.

Pruzajuci priliku nekolicini da se obogati na račun vecine otvaraju se polja djelovanja za tu nekolicinu koji ce bogateci se i uzivajuci u istom htjeli ili ne zaposljavati pod nikakvim uslovima i dijelove velike vecine.

Progres koji proizilazi iz svega toga, u svakom slucaju nije zadovoljavajuci za vecinu ali treba se uobziriti ukupni razvoj odredenog drustva.

Stavljanjem najsposobnijih, u bilo kojem vidu, na celo dobija se prilika da se bolje i brze napreduje.

Taj proces nije zadovoljavajuci u momentu kada je zapocet niti za veliku vecinu koja se mora zadovoljavati mrvicama ali je zadovoljavajuci kada se gleda sa globalnog aspekta toka stvari.

Ergo, sistem nije fer, ali pruza priliku borcima da dodu na celo i da se pokrenu.

Zivi primjer je prica koju sam ovih dana imao prilike da slusam dok mi je prijatelj govorio kako je jedan nas privatnik nesto napravio samo da bi utajio PDV. Kaze, morao je uloziti u tu gradnju jer mu se inace ne bi vratio PDV.

To i jeste poenta iza svega, Vlada je svjesna da ce taj isti privatnik prikriti dobar dio sredstava koje je tu vratio ali je isto tako svjesna da ce ta finansijska moc koju posjeduje u datom momentu moci pokrenuti vise nego da je taj isti novac pravedno raspodijelila medu vecinom.

Nisam ekonomista, ali mislim da ovdje pisem o centralizaciji kapitala i njegovom neposrednom uticaju.

Sifra, mrzim matematiku ali pokusavam da razmisljam...

Zene i muskarci tjelesnim kontaktom najbolje pokazuju zivotinjski dio covjeka. Fizicki kontakt je zeni potreban da bi mogla imati moc nada psihom muskarca koji ima fizicku snagu. Kroza stalno primamljivanje muzjaka ona postice bitan rast njegovog testosterona i zelju za borbom tj za branjenjem te doticne. Zenke.

On time uvijek iznova pronalazi kapacitete kojima bi mogao dokazati zenki da je alfa primat koji se krece brzinom kojom zenka moze da upravlja.

Kod zenke se lucenjem estrogena budi jaca zelja za napredovanjem i vladanjem snage alfa muzjaka.

Ergo, koliko god bili razliciti, nivoi poimanja i svijesti obje strane posjeduju ono nesto sto zajedno stvara jin i jang.

Problemi ili nadogradnja veze pocinju kada muzjak pomisli da je ispunio svoju ulogu oplođivača i da moze ponovo da zivi bez balasta koji zenka u tom momentu predstavlja.

Zenka mora poceti sa drugim nivoom vladanja i pocinje primjenjivati verbalna sredstva svjesna njihove snage u tim odnosima.

Dakle, toboznja muzjacka zelja za vodenjem se ostvaruje samo prividno.

Sa druge strane, ukoliko ne bi bilo pokretacke snage zenki, vjerovatno bi se relativno brzo vratili na nivo svijesti kamenog doba.

Over and out.

Otkudja:

Prvo sam htio da ti kazem: "Hej, nervozan sam, imam ispit u ponedjeljak, ne drzi me mjesto". Zelim da udaram oko sebe, ne zelim da pisem. Pisanje je za curice. Muskarci moraju pokazati , isprazniti svoju nervozu na neki fizicki, neandertalski nacin. Dokazati da stoljeca pripitomljavanja i zatomljavanja nagona i pobuda nisu u potpunosti napravila civilizaciju i u nasim dusama.

Krenem da pisem pa skontam da se magla koja mi prekriva oci ne zeli tek tako lako povuci.

Brisem lice, uzdisem, po ko zna koji put, dokazujem sebi da je to jos samo jedan ispit. Ispit u skoli, ispit strpljenja u zivotu, ispit na jos jednom pragu sazrijevanja u mojim htijenjima koji pokusavam poprilicno bezuspjesno dijelom prenijeti na ovaj digitalni papir.

Danas sam ponovo osjetio sunce, nakon dugo vremena, digao glavu i glasno rekao: "Boze, kako sam se ovog uzelio".

Razumio sam zasto ljudi u proljece i jesen najvise umiru.

U tim nekim ciklusima koje svake godine prolazimo, klonirajući sami svoje celije, sve dok od matrice ne ostane samo blijedo sjecanje.

Osjetis kako je nakon zime doslo vrijeme da se budis, da otreses sivilo sa ramena, skines čađ sa zamrznutih ociju, krenese u jos jedan ciklus ozivljavanja.

Do neke, tamo, jeseni ili proljeca kada tvoj licni kopir aparat ne shvati da je matrica neprepoznatljiva i ....da je doslo vrijeme za zamjenu.

Sutra, ponovo cu poceti uspravnije da hodam, direktnije da gledam, vise da budem.

Idem sada da ucim ponovo, cekam jutro, cekam sunce, ono ce mi pokazati da sam tu, da osjecam.

Iako skoro svakodnevno pozelim da iskljucim tu opciju na tom prokletom aparatu.

Iako, pade mi na pamet, da to ucinim...

U momentima kao ovaj, bez obzira na kumuluse i ostale koje sam sebi navlacim i u crno bojim, ponekad i bez istinskog razloga, ako stvarno razmislim i ZELIM da uvidim, onda i nije sve bas tako kako mi geni nalazu da plivam u svojim mislima.

Jer...hej...opet ta cudna magla pred ocima...imam nesto sto vjerovatno neki od najbogatijih sebi ne mogu da priuste.

Prijatelji su cudo...

A ja ih definitivno imam, i to prave. Ova matrica je imala srece, nasla je nekoga ciji odraz je slican njenom, a oni znaju ko su...

Over and out...

Vanila aka http://vanila.blogger.ba/

Nije to ništa, to je provjera trenutnog znanja koje poguraš u onaj zadnji red pozorišta u tvojoj glavi, pa kad te neko upita nešto u vezi toga izvući ćeš vizuelni dio kojeg se maglovito sjećaš, jer nije to ono što treba da učiš, jer ovdje, u ovoj državi, naučiš sve sam, ali ne zato što želiš nego zato što moraš.
Znaš? Znam da znaš.
Zato pusti sunce da te prži.
I kad ga nema sjeti ga se kako to ono prži.
Kako puni žutom, stvarnom enerijom.
Zagrliš mu zrake i uhvatiš ih i držiš čvrsto.
Ono nosi čistu sreću od koje ne drhtiš niti se bojiš.
Nije to sreća za koju se bojiš da će nestati i zbog čijeg gubitka ćeš htjeti pljunuti na sebe, izvršiti suicid.
Ono tjera mišiće lica da se opuste i budu opušteni, razvuku osmijeh od uha do uha baš kao kad si napušen, a da nemaš uši razvukao bi se oko cijele glave i stvorio bi krug pa bi uvijek bio nasmijan jer krug se ne otvara, ali uši su krive što on nestane. Zbog ušiju osmijeh se vrati u prvobitni oblik usana prirodom datih.
Uši su krive za mnogo smežuranih usana, lica, jer kad pozorno slušaš, previše čuješ i ono što ne treba i treba, čak čuješ ono što nije ni rečeno, natjeraju uši da se mrštiš i ljutiš, da pljuješ po sebi i drugima, da grizeš sam svoj rep kao lud pas.
Začepi uši i sva ostala čula nek' bijesno rade i upijaju sunce.
Da prsneš od sreće.
Meni je sunce gorivo, pokretač, onaj dalekovod koji vodi i ja s njim putujem u kablovima i zamišljam kako sam svugdje istovremeno, na Maldivima i u Španiji u isto vrijeme.
Jer već kad mi viza treba da putujem, a ja je ne mogu dobiti, ja onda putujem zahvaljujući suncu, kad nas već uhati, glavati i nosati debili vode kroz život i stvaraju nam ga jadnijim nego što je on trebao biti, šta drugo preostaje nego da pustiš suncu da te puni energijom.
Jer greška naša je što smo svi previše shvatili da nam je zaista loše, svjesni svega što nam rade i ne smijemo uši začepiti, primorani trpiti njihova preseravanja, dok dijasporci razmišljaju zašto im nismo poslali slike da ih stave na Facebook, jedini njihov problem, a mi puni gorčine šaljemo slike, odemo na hotmail, new, atach photo, upload i send.
Zato se mi sunčamo.

Eigentlich, reimt sich mein Leben, in letzter Zeit eher als es früher tat.

Unersättliche Tiere sind wir Menschen, fallt es mir gerade ein.

Nie zufrieden, was gut fur die Gesamtheit aber schlecht fur Einzelnen ist.

Ich habe mir lang ersehnten Wunsch erfüllt. Geniessen sollte ich es, ich tat es auch.

Fur eine kurze Spanne, fur einen Bruchteil des Moments.

Dann überkam mich die Leere, oder soll ich eher sagen...Wunsch nach MEHR.Ich kann es schlecht in die Worte fassen, diesen Wunsch zu fliehen. Immer weiter, bis ich nicht mehr kann. Und ein Stuck dahinter.

Eine Art Verdammnis. Viel haben, und trotzdem das Gefühl haben fehl am Platz zu sein.

Die Gruppe, falls man seine Mitmenschen, mit welchen man tag täglich zu tun hat, so nennen darf aussern sich positiv wenn ich mich physisch nähere. Meiste nicht bewusst dass ich ihnen nur ein Bild anbiete.

Trotzdem erlaubt es mir mein Wahnsinn nicht, mit denen ein Bündnis einzugehen, zumindest oberflächliches, wie sie es sich vermutlich auch wünschen weil Meiste fuhr mehr nicht fähig sind, meiner Meinung nach.

Eingebildet, ich weiss. Einbildung ist auch eine Bildung sagte Jemand...

Sie ermüden mich, ihre Einfachheit wirkt ernuchternd.

Selten sind jene die Geschprachstoff bieten welches mich aus dem Schlummer zustand erwecken kann. Selbst Diese, die meines Ich anerkennen und verstehen sagen dass trotz gleichen Gemüts nicht gleichen Drang verspüren der sie nach vorne drangt und zwingt ins Ungewisse.

Die haben sich abgefunden...

Gott...ich wurde mich auch gerne abfinden und inneren Frieden schliessen. Und wie...

Es ist mir gestattet einigermassen gut Gedankenfluse auf digitales Papier zu übertragen, es ist mir gestattet kommunikative Fähigkeiten zu besitzen dem Menschen schnell nahe zu kommen.

Aber, wie immer mit diesen „aber“...Jeder Gabe folgt ihr Fluch.

Freunde finden, Leute zusammen bringen, einigermassen klaren Ausblick über allgemeinen Stand der Dinge haben.

Und trotzdem alleine diese Pfade laufen...

Instant pubertet

Eto, dozivi se i ta neka .... godina (da mi je sada balon kao u stripovima pa da u njemu nacrtam one mrtvacke glave kao odgovor na neumitno vrijeme...).

Razmisljam o stvarima koje sada radim a koje sam trebao raditi kada sam imao manje godina.

Zasto to radim? Pa zato jer kada sam to zelio i trebao raditi morao sam se brinuti o drugim, prizemnijim, elementarnim stvarima kao sto je hrana ili žeđ.

Znam da je blesavo sto radim, znam da sam jedan od mnogih, znam da bih trebao staviti tacku na to sve ali ZASTO?

Po danu Mr. Jekyll, po noci Mr. Hyde. Kako sebi rado laskam.

A zasto to sve? Da bih konacno umirio taj osjecaj da sam i ja usprkos devedesetim imao djetinjstvo?

Da.

I zato radim sta? Prozivljam pubertet iz vrecice za supu, instant pubertet, sa jedne strane ispunjavajuci drustvene obaveze koje se ocekuju, sa druge strane zelje koje osjecam da sam trebao imati u doba ludila koje ni danas ni sebi ni drugima objasniti ne mogu.

Mogao sam i ja pokusati izgraditi tu neku oazu mira sa nekom zenicom koja bi prolazila slicne faze i alkoholom na sjedaljkama sa rajom zatomljavati misli o tome kako je jedan dio zivota prosao ...

pa recimo... uzaludno, prepun iskustvava koja su me mozda ojacala a mozda i slomila.

I sada gledam sebe u nekom pubertetskom svjetlu kako ne pripadam tome, gledam se i kao muskarca u nekom svjetlu u kojem bih, na osnovu drustvenih normi, trebao da budem.

Da li sam dosao na granicni prijelaz emocija koje odvajaju djecka od muskarca?

Jesam.

Ali kao i svaki muskarac, svi mi zelimo da se igramo, da se sa vremena na vrijeme sakrijemo, uradimo nesto glupo i ludo da bi sebi dokazali...nesto

U tom nekom procesu prozivljavanja stvari, kada se redoslijed pobrka, kao mrav kada ga odvojis od skupine, trci unaokolo...

bojim se samo osjecaja da sam lemur i da je doslo vrijeme...

i dok jutros dolazim polako sebi od jos jedne noci u kojoj sam sebi dokazivao da ....nesto

bruji glava, sjecanja onako vise kao zastave po glavi prolijecu, samo zaleprsaju i onda opet nestanu.

Kazu mi da pretjerujem, da bih trebao dalje, ja ih samo posmatram i ...sutim, objasniti ovaj instant pubertet nekad pada teze a nekada lakse, vecinom ne zelim da pricam, zelim samo da se na par momenata zaboravim, da se dozivim kako mislim da sam trebao, da bih vec sljedece jutro mogao ponovo da dotegnem kragnu od kosulje i ozbiljne čehre krenem u zivot koji odgovara okvirima.

Vidim da oni koji su taj propusteni dio svijesti svjesno zatomili, isto kao i stariji uopste ne zele da razumiju jer oni su uspjeli da se prilagode svojoj ulozi ustimanih mrtvaca koji se ponasaju po normama i stoga MORAJU biti u pravu.

Naravno. Ako ih to cini sretnim...

Mene ne.

Instant pubertet, uzburkano more zvano moje misli, košmar zvani zivot...

Majstore...ponesi jos jednu...

Instant Pubertat

Da...erlebt man auch dieses.....Jahr (ich hatte jetzt so gerne diesen Ballon uber meinen KOpf wie die Zeichentrickfiguren damit ich Totenkopfe rein tun kann als Antwort auf unerbittliche Zeit...).

Ich denke uber Sachen nach die ich jetzt mache und hatte vor vielen Jahren hatte machen mussen.

Warum tue ich es? Weil, wo ich es gewollt hatte und Zeit auch dafur richtig war musste ich mich mit anderen, grundlegenden, elementaren  Sachen beschaftigen wie Durst oder Hunger.

Ich weiss es ist unsinnig was ich mache, ich weiss dass ich Einer von Vielen bin, eigentlich musste ich einen Punkt darauf setzen aber WARUM?

Tagsuber Mr. Jekyll, abends Mr. Hyde. Nettigkeiten fur meine Seele nenne ich es.

Und warum dass Alles? Um endlich das Gefuhl zu bekommen dass ich trotz Neunziger eine Jugend hatte?

Ja.

Und daswegen mache ich was? Durchlebe Pubertat wie aus der Tute fur Instant Suppe, instant Pubertat, einerseits indem ich gesellschaftliche Verpflichtungen erfulle die von mir erwartet werden, andererseits Wunsche die ich vermisse und glaube ich hatte sie haben mussen in der irrsinnigen Zeit die ich auch heute entweder sich oder Anderen erklaren kann.

Ich hatte auch versuchen konnen eine ruhige Oase zu bauen mit einem Frauchen die Ahnliches durchmacht und durch gesellschaftliches Besaufnis mit ahnlich Gesinnten Gedanken uber verlorener Zeit zum Erstummen bringen...

Bin ich an der Schwelle angekommen wo sich Jungs von Mannern trennen?

Ja.

Aber, wie jeder Mann, ich mochte spielen, von Zeit zu Zeit sich verstecken, etwas Blodes, Abschweifendes tun, um sich irgend etwas UNerklarliches zu beweisen.

IN diesen Ganzen, wo Dinge erlebt werden, wenn Reihenfolge aus der Reihe tanzt, wie eine Ameise die von der Kollone abgeschirmt wird, sie rennt kopflos herum...

Ich befurchte nur das Gefuhl ich sei ein Lemur und Zeit sei reif...

und wahrend ich langsam zu mir komme nach noch einer Nacht wo ich mir bewiesen habe...Etwas

mein KOpf brummt, Gedanken flattern wie die Flaggen durch den Kopf, man hat manche nur Bruchteil einer Sekunde und schon verschwinden die wieder.

Die sagen ich ubertreibe, ich solle weiter gehen, ich schaue sie nur an und... schweige, diesen INstant PUbertat zu erklaren fallt manchmal leichter, manchmal nicht so...meistens mochte ich daruber gar nicht reden, mochte mich einfach nur fur par MOmente vergessen, mich selbst auf Art erleben wie ich es von Anfang an hatte sein mussen...um schon am darauffolgenden Tag wieder den Hemdkragen anzuziehen und ernstes Gemuts mit dem Leben der vorgegebenen Rahmen entspricht fort zu fahren.

Ich sehe dass Diese die diesen Teil des Bewusstseins mit Absicht unterdruckt haben es nicht wahrhaben wollen, genau wie die Alteren, die haben es geschafft sich an die Rolle der eingespielten Toten anzupassen und gerade deswegen MUSSEN die im Recht sein weil sie ja sich den Normen beugen.

Naturlich. Wenn sie dass glucklich macht.

MIch aber nicht.

INstant Pubertat, unruhiger See der Name meiner Gedanken tragt, Alptraum namens Leben.

Bedienung! Bring noch eine Runde...

Ich zittere gerade, mein Kopf tut weh.
Verfehle die Buchstaben auf der Tastatur.
Adrenalinschub nennt man so was, glaube ich zumindest.
Ich schwanke zwischen Angst und euphorischer Freude.
 Nein, es ist kein Mädchen, keine Frau.
Es ist Motorrad, es ist Benzin... Ich fuhr hinter einem klapprigen alten Auto, er wiederum hinter einem Traktor. Ich wollte überholen, kam gerade auf die Hohe des Autofahrers, ca. 1m von Auto entfernt, wo er sich plötzlich entschied auch zu überholen. Ohne Blinker, ohne Vorwarnung. Ich bremste, versuchte auszuweichen. Zu spät, er schlug mit der Fahrertür meine rechte Seite. Ich fühlte mich einem Ball ähnlich, wo ich auf die linke Seite schnellte wo sich zum Glück zu dem Zeitpunkt kein Auto befand. Ich krallte mich am Lenker fest und versuchte Gleichgewicht zu erlangen. Der Autofahrer schaute nur ganz kurz um zu sehen was geschah und tat was er am Besten konnte, er gab Gas und verschwand... Ich überlegte hinter ihm her zu fahren, aber meine zittrige Hände lehrten mich des Besseren. Ich zog auf die Seite und hielt an, verschnaufte kurz und versuchte zu Überlegen. Ich versuche es immer noch, obwohl schon par Stunden verflossen sind... Was geht, wenn überhaupt, in menschlichen Kopf vor, wenn er sieht dass er jemanden in Gefahr gebracht hat und einfach ohne sich umzusehen volle Kanne gibt und verschwindet? Ich weiss es ist weit ausgeholt aber...sind Motorradfahrer Fussganger der Gegenwart, wie einst Spaziergänger wo erste verglaste Dosen aka Autos herauskamen und Autos keine Rücksicht nehmen wollten? Wiederholt sich die Geschichte? Es ist nicht dass erste Mal dass mich so ein Auto streift, aber dass erste Mal dass er einfach so abhaut. Und dass macht mich sprachlos...

Okviri Pricam sa Adom o okvirima, granicama djelovanja u koja nas stavljaju, u koja se mi sami stavljamo. Zasto se velika vecina zadovoljava predodredenim istim? Zasto je tako problematicno i prepuno nerazumijevanja kada neko pozeli da preskoci granice ove nase ili ine gradine. Porodica, ustaljenost, mir, redovitost. Jeste, to je sve vrlo fino i lijepo, zelim i ja da to osjetim. Ali zasto to mora biti u okvirima koji me okruzuju? Zasto ne pokusati i malo vise? Pa ne mozemo valjda svi samo slijediti utabane staze? Kazu mi da cu ostati sam, iako ja ZNAM da ja jesam sam ovo cijelo vrijeme. Nije fizicka blizina ono sto ljude cini sretnim. Samoca uzrokovana nagonom za kretanjem, koji vecina okolo na zalost ili ne posjeduje ili dopusta da ga uguse pa se onda u nekoj zrelijoj dobi okrenu iza sebe i zapitaju: „Da li je to stvarno sve? Da li je to sto je zivot odredio da mi bude svrha?“ Ako se uopste zapitaju. To je taj neki unutarnji nemir koji tjera ludu glavu jos dalje, barem se i razbila o neke tamo nepoznate hridi. „Opasno je“ kazu. A ja kazem da je opasno ustati iz kreveta ako si baksuz. Boris je jedan od tih nemira, jedan od tih suputnika koje svako rado za prijatelja ima. Budes svjestan da ce i on jednostavno otici bez okretanja, i opet, svaki puta uzivas u auri prijateljstva, znajuci da iako ga neces vise nikada vidjeti, barem si nasao nekoga ko dijeli ... sta sada da navedem...dijeli pute u tom dijelu sa tobom, slusajuci i razumijevajuci. I kada takvi ljudi odu...tada znas da je vrijeme da ides, jer samo putujuci izvan ustaljenih staza mozes opet naici na nekoga ko ce te i bez rijeci saslusati, razumjeti i podrzati. Znam da je cesto potrebno putovanje da bi shvatio da je sreca cijelo vrijeme bila pored tebe. Slazem se. Ja sam svoju srecu bio i nasao u njenim crnim ocima. I izgubio... Sada je vrijeme da je opet pocnem traziti sudenu hanumu, u nekom drugom gradu, u nekim drugim ocima. Uz pomoc nekih drugih prijatelja kao Ado ili Boris. Hvala momci. Hvala sto postojite.

Kako da ti kazem da te volim?
 Kako?
Da li trebam reci da te volim ili da sam zaljubljen.
 Ta od paučine satkana razlika meni mnogo znaci, a tebi???
 Zar nije dovoljno kada ti svaki treptaj gledam kao da prisustvujem kako se super Nova rađa? Znaš, to i nije tako lako za izgovoriti...
Cak, u nekim momentima kada mi „Volim te“ kazes, ne mogu da se ne zapitam : „A zasto mi to govori, sta zeli??“.
Razotkriti samo meni znane dubine koje samo meni znane ostati moraju? Do sada...nisam to nikada stvarno rekao... iako i to nije bas iskreno... Ipak, ne mozes to reci a da to ne mislis, to je vise ono: sto je iskamčeno nije od srca dato.
To treba da se desi spontano, ono...pravi momenat...pogledam te i...KAZEM. Ne kazem da me kusnja one neke tamo davne... nedođije nije morila.
 Stvarno sam joj to onako...iz srca, nepatvoreno, slatko, muzevno, iskreno, punog daha koji se mijesa sa njenim drzeci je ...onako lagano pateticki za ruku...htio da kazem.
 I onda, udahnes duboko, isprsis se blago i...gledas sebe kako zauzimas majmunski debilne poze dok pokusavas izgovoriti barem jedno slovo od zamisljenog tantričkog vodopada.
 A ona gleda, konta, suti... jos mi se lagano i osmjehuje... kao znak spasenja ponudi mi usne, tako rado ljubljene, sada jos i vise... „Volim te“, kaze mi, kao da se sa mojim srcem kao sa lopticom igra, a ja gledam u nju i...osmjehujem se, svjestan da ta unutarnja brana nece ni veceras puci bas zato jer bih svaki puta zelio više, jače, divlje i njeznije da joj to kazem..
Jer glas bi morao biti gromkiji, ponosniji, rjecitiji...sigurniji.
Ma konta ona... Zato i ne znam da li joj je stvarno zalosni odsjaj u ocima ili onaj potaknut iskricavim smijehom kada opet milujem joj kosu i ljubim med sa usana jer nisam mogao i reci ono sto živim.

E sad, kako da ti kazem da te volim?

Dobro jutro Bosno i Hercegovino, Dobro ti jutro probudena ljepotice. Zasto te do sada nisam gledao ovakvim ocima? Zasto do sada nisam upijao tvoju svaku travcicu i uzivao u tome kako mi pogled pliva po tvojim oblinama? Dobre su ti čakšire bile, široke kao zavjesa pred umornim ocima. A cemu sve to, cemu se skrivati, cemu pokusavati skriti nesto ...ono nesto na sta treba ponosan biti. Ili je to, kao i do sada, lezalo samo u ocima posmatraca, mojoj podsvjesnoj masti u kojoj si bila Pepeljuga nakon ponoci, groznicava i poderana, sa ponekim bljeskom srece u zelenim ocima. Ili to treba tako, da dusmani malo zaborave, da svoje bjesomucne krvave orgije na necijim tudim grudima u cokulama zaigraju. Postoje li uopste TUĐE grudi? Postoje li otuđene majke? Neka...sada pisem o graciji. Sada pisem o maloj Bosančici koja u svom malenom dlanu gleda kako se maleni čovjeculjci igraju i zamisljaju da je to NJIHOVO. Ako lijepa zena tesko moze biti samo zena jednog covjeka sta se onda desava sa ovom suncem okupanom Najljepsom? Skontacemo!? Danas sam upijao daljine, nastojao ispuniti cijeli svoj horizont. Gledao sunce kako je miluje. Prosto nevjerovatno, ali osjecao sam se njenim dijelom!!! Ja... Da cu i to nekada reci... Kazu da treba prestati i otici kada je najbolje? Ja sam vec svezao cipele i cekam da mi daju kartu...

Zavrsi skolu! Kupi auto ! Ozeni se! Sredi stan! Barem dvoje djece! Ponasaj se ustaljeno, pazi na to sta ce komsija reci o tebi! Pazi na prolaznike i njihove nacine oblacenja, navike, ponasanje... Pazi na svoju djecu! Ona trebaju sto je prije nauciti koje konformitete moraju slijepo slijediti! Smijes piti, ali ne previse. I to samo u provjerenom društvu koje ce paziti da ne pretjeras i da se ponasas kako treba. Oni paze na tebe, ti pazis na njih. Moras znati dosta o vjeri. Slusaj sta drugi govore i priklanjaj se njihovoj istini. Nemoj razmisljati!!! Slijedi one koji su sljedeci okvire dospjeli vise na drustvenoj ljestvici od tebe i nadaj se da ce tvoja poniznost i sljedba normi biti nagradena malenim dijelom kolacica. Osmjehuj se, ali istovremeno gledaj sta drugi oko tebe rade, nikad ne znas kada ce ti zatrebati informacija o komsiji koji je dosao pijan kuci ili se izrazio negativno o svom uzvisenom pretpostavljenom. Ako ne mozes zapamtiti onda zapisuj ko je ciji amidžinog tetka brat koji je zastranio sa djevojkom od onog sto zivi na carsiji pa je onda njegova nana morala da potegne mjere preko njegovog nadredenog koji mu je rekao da on nije fin djecko jer je zaboravio da se neke stvari ne smiju raditi i sto je glavno...NISTA SE U NASOJ CARSIJI NE MOZE SAKRITI! Davno sam slegao ramenima i odmahnuo rukom. Sistem vrijednosti se ne moze promijeniti, barem ne tako brzo. Ono sto se moze uraditi je pronaci sebe u svemu tome. Adi mi je pokazao da se moze ici po pravilima i opet zadrzati sebe, barem odredeni dio. Cak i profitirati u svemu tome ako se postavis kao kljuse koje ima mozga ali ga ne upotrebljava da grebe po silnim pukotinama sistematičnosti nego ga slijedi i trazi sebe u svemu tome. Jadno? Pa eto... Prije nekih 100 godina i ja sam zelio ici nekih slijepim stranputicama koje nemaju izlaz, da bih pokazao da sam drugaciji,vrijeme uci da to ne ide...sve je to isti jad. Sada su mi objasnili da je jedini nacin taj da slijedim pravila i trazim svoje mjesto u vremenu koje dolazi sa generacijom sa kojom sam odrastao. „Ili to ili nestajes u sivoj masi“, rece mi Adi. A sve to...? Zato da bih imao dovoljno visoko mjesto na drustvenoj ljestvici da bih svojoj djeci mogao omoguciti da imaju jednu sekundicu vise pregleda nad mogucnostima koje im se u zivotu pruzaju. Ako mi dinosauri koji trenutno vladaju dopuste da dodem tamo... Sta je tu moja satisfakcija? Moj cilj? Zelja? Ispunjenje? Lijecenje kompleksa time sto cu se popeti stepenicu vise i misliti o sebi da sam nesto bolje? Zivjeti citav zivot u grcu da ce mi neko pokusati izmaci poziciju. I cijelo vrijeme uzivati u svojoj prividnoj superiornosti. Gledam previse takvih svaki dan, kako uzivaju u sebi i svom bremenu. Cemu?

Misli kroza maglu Nesmetano teku, kao tijelo kroza vodu, malo sporije, ali sa puno vise uzivanja. Kao kada shvatis da nije brzina ta koja opija, da je to uzivanje u momentu, sceni, okviru u koji u tim filmovima ispunjavas. Zasto to sebi cinimo? Da bi zaboravili? Razbili monotoniju? Dopustili sebi nesto sto inace ne bi smjeli ni samom sebi naglas reci? Da bih imao o cemu pisati:)... koliko istinskog JA podigne glavu u tom momentu? Slobodno od okova odgoja i navika. Sto vise razmisljam o tome sve vise ne treba da to uradim, bavim se tim nekim kontekstima i floskulama. Opusti se, uzivaj u spokoju koji magla nad neuronima donosi. Kao osjecaj kada ujutro otvoris oci, bez one tezine u kapcima i tezine glave, kao zagrljaj njene ruke dok te gleda u oci i kaze da te voli. Sutra!? Ma neka se desi! Veceras uzivam u nebulozi svijesti. Jutra vise nisu tako teska... radujem im se, znam da svijest ne mora samo da melje svoje zrvanje. Zna i mir dopustiti! Necu vise ni pisati...idem sada da se iskradem...malo, da provirim malo, kao malac koji jedva seze do ivice tezge a tamo svakojake đakonije na njega cekaju i zadnjim mrvicama snage najdrazi kolac do sebe dovuce i polako se u svoje carstvo koje se u tim momentima najmanje u dalekim onijem zemljama nalazi, ispod stola sakrije i u cvrstom ubjedenju da ga niko ne vidi sa slašću smaže. Peace.

Probudis se i skontas da se uzalud ubjedujes. Nije to jos ono sto si zelio. Ne osjecas se jos uvijek onako kako bi trebao da pripadas komadicu ove zemlje na kojem se trenutno nalazis. Osvrcem se oko sebe i nastojim suzdrzati ove musice sto u oci ulecu i pogled zamucuju kao da im smisao zivota samo to nalaze. Da nas nagnaju da klonemo, spustimo bradu tako rado ponosno dignutu, da bi svijet vidio da ne usticemo tako lako. Ma, nije ovo klasicna kuknjava, kojoj sam tako rado sklon, barem se nadam. Vise kao neko osvrtanje u nadi da ce neko mahnuti i reci u kojem pravcu treba da krenem da bih smiraj nasao. Nisu to ni pare, zalud sam se tolike godine tjesio, pomalo ljudi, pomalo i ja sam... Mislim da je osnova ipak ova crna tvar na kojoj sam djetinjstvo i vecinu zivota proveo. Gazeci ju, boreci se protiv toga da ona gazi mene... Trazen je onaj neki osjecaj snage koja te prozme kada odes odavde, onaj osjecaj punih pluca, pomalo i stiskanja u trbuhu, kao da se radujes sto si okove od titana Atlasa skinuo. Vjerovatno je i to zabluda da je tamo negdje...negdje...bolje. Ali rado joj se predajem jer vidim da ovdje to sto trazim nije zeljelo da se zaustavi, da mi barem ponekad kaze da je to ona fleka sa koje sam potekao i na koju bih zeljeo da se vratim. Idem sada vani, u pravcu onog nekog imaginarnog smiraja. Mozda me brzina dovoljno opije na momenat? Opet? I opet? Morao bih duuuugo da se vozim. Uporno se zavaravam da ako prijeđem sa jedrilice na gliser da ce mi biti bolje, ako budem u stanju KUPITI nesto veće, brze, bolje da cu odagnati teske sjene koje su se na plećima kao rezervoari žuči koji propustaju ugnijezdile. Nije stvar u novcu, stvar je u luci u koju se uvijek vracas, u mornarima koji te prate u lutanjima. Trenutna posada koju rado nazivam svojom djeluje kao da vuku isto breme koje ih sa vremena na vrijeme u daljine odvlaci. Mozda mi se cini, ali njihove oci su se vec utopile u crnilu koje ih okruzuje, kao da su ih u larve stavili, i daju im privid laznog zivota. Opet Matrix, opet Borg, opet MI, koji lutamo. Mozda... NE, ovo nije predaja, ovo je samo poklič, nisam jos spreman da se potčinim, zelim da svoje snove zivim po nekoj matrici koju sam ja sastavio a ne neki tamo... daleki sivi luđaci koji uzivaju u drhtajima i hropcima nas koji rado vjerujemo da smo svjesni, zivi, i pomalo drugaciji... Vidis...pisem o manipulatskim masinama i kao sredstvo bijega opet sjedam na masinu. Da li mi to nesto govori? Beznadeznost.

Brzina Gledam cestu pred sobom, gledam sljedeci zavoj. Ruka sama daje jos veci gas, jos brze, jos vise, kao da ce me veca brzina jos brze odvesti, kao da cu brze ostaviti iza sebe sive sjenke proslosti. Vjetar me i miluje i udara, kao da me upozorava. Ne moze se tako brzo pobjeci, upozorava me da ako budem prebrzo bjezao/vozio da cu samo povecati sansu da me dostignu... A opet... Ne mogu da se zaustavim, zelim da idem jos brze, osjetim da vise ne vladam masinom, brzina vlada sa mnom. To me uzbuđuje. Taj osjecaj da sam na granici kontrole, da hodam po ivici. Daje mi osjecaj da sam ziv, da ne zivim učmalo, da nisam spokojan, da želim još uvijek da napredujem... Pobjeci...san sanjan cijelim bićem, još malo brže, još više brzine. Pobjeći se moze na različite načine...dozvoljene i nedozvoljene, od momenta, sata, dana i života... Nisam vise kao prije, ne zelim koračati zabranjenim poljima, valjda godine čine svoje. Iako se iskušenje javlja, navire, nekako hinjski, tek toliko da ne zaboravim . Osjecaj slobode koji masina daje kada ubrzavas i uleces u krivinu...nema tog vozila na četiri točka koje ti može priustiti tako nešto. Čuo sam komentar koji mi se baš svidio: „Motoristi umiru sa osmijehom na licu“. Mislim da to na neki crni način opisuje količinu serotonina koja se izlučuje sa svakim okretom desnog zgloba. Jedini problem je u tome sto mi je sadasnja mašina postala slaba, želim još više, želim još češće onaj osjećaj grčenja pleksusa zbog istovremenog straha i srece, onaj osjecaj da si dio okolice, da nisi izolovan tonom čelika, osjećaj da si tu i da osjetiš cestu. Dobro mi je. Osjecam se slobodniji, osjecam se bliži tom nekom...recimo cilju. Toj nekoj stazi života kojoj stremim. Lijep je osjećaj vidjeti da život nije brzi voz koji gledas iz obliznje blatne jame. Lijepo je vidjeti da sve češće smijem i ja sjesti ...da se provozam po koju rundu. Mutne su mi oči...radi nekada, radi sada, radi sljedeceg zavoja u koji vise ne ulazim pognute glave i dignutih ramena iščekujući sljedeći nalet sjeverca. Dižem bradu. Pogled. Hej! Tu sam! Idem i ja ! U pravcu sunca.

Sjedim na nasoj kuli od oblaka, drzim te u zagrljaju dok mi pjevas zanosne arije srca mog. Ti davno izgubljeni, a sada svom silinom jureci uragani ...ljubavi, sjete, nevjerice da je ovo stvarno realnost. Melek ili zbilja...? Igraju li se moja cula sa mnom...?Zanosne cari tvoje znaju strune dirati... Pricaju li mi neke price koje sam sanjao a nikad povjerovao. Da li mi sada postojimo ili samo sanjamo, Lejlo... Da li smo mi...mi? Da li sanjamo... neostvarive sne? Da li je ovo stvarno ONO... Ono o cemu svi sniju...i sanjati ne prestaju...ovo je zbilja? Silina koja me prozima, ljulja, drma i rastavlja na sastavne atome dok te u zagrljaju drzim... Ne znam, vise sam tako smusen da nisam siguran ni kako da hodam po ovom tlu od vate a ne kako pisem rijeci koje ti trebaju reci...SVE Dodi... jos malo blize. Prinesi blize taj nektar, ariju koju usnama nazivas...dodi, uhvati me ponovo za ruku, stisni je cvrsto, kako ti to znas, pogledaj me. Ne predugo jer cu se opet zbuniti, bez teksta ostati. Mirisemo si kozu, disemo se. Tu smo ...a opet nismo...izmaglica duse tvoje me okruzuje, izmaglica srece koju mi pruzas na zlatnome pladnju od rijeci koje mi tiho pjevusis...kao Odisejeve sirene, samo sto ja ne zelim da me mornari vjerni vezu, sputaju na bilo koji nacin...dosta je pustolovina po usamljenim morima, dosta je trazenja, lutanja i borbi koje samo usamljenost prizivati znaju. Ja rado idem za tobom, ne bojim se. Jednostavno znam. Tu si...ti si! «Doslo vrime da se pomirim sa svitom», kaze Gibonni, "ZIVOTE , dobar ti dan!" Ucim se...zivotu, ponovo... , "u svemu pronaci nesto lipo". Cinim...bez zaostatka... Tako je neobicno...e moja Lelice, pokrenula si me, probudila si davno zaboravljene, probudila si davne, one sto se zeljeli vratiti nisu htjeli...ponekad mislim da mi ne vjerujes dok ti putesestvija spominjem, dok ti nemoguce rijeci kao svakodnevicu pred noge polazem. Vjeruj ili ne...vidjeces. Tvoja toplota cuda cini...necu jos dugo slagati ove nistavne, ali nekako neumitne bujice koje urediti pokusavam u suvisle tokove, necu jos dugo pokusavati jer me tvoj miris zove, glas sirene koja me zanosi sobom, dok lebdim na ovom oblaku koji tkamo i koji nas vodi u SADA tako blisko carstvo...nase kule koje ti u ocima gledam dok priznajem da sam pokoren tvojom ljubavlju. Neka me jeza hvata dok lezis tu, pored mene, trazis mi usne... Dok te ljubim...jezim se...zaboravljam se, sebe i sve ostalo...tu si samo ti, sve ostalo...ma koga je briga...sve dok si tu. Moja bogda sna...samo moja...i ne dam je NIKOME!A kome sad da pricam, gdje da ime tvoje vikati idem!? Tonem...u tebe Sanjam...pored tebe Lebdim...sa tobom A sve to dok te drzim u rukama, dok te grabim kao san koji se rasplinjava, kao dah na hladnom zraku koji ti hvatam dok ti arije koje pjevusis sa usana kupiti pokusavam. Dosta sad, dosta svega ovog piskaranja, dosta rijeci koje ni mrvu sna zvanog tobom docarati ne umiju. Idemo... U ljepsa jutra...ispunjena gracijom... Ljubim te, Volim TE tvoje drazesne puti koje me budnog sanjati nagone... Zar smo postojali do sad...??? Tek sada se budim, zivim zivot svoj/naš... Dodi sad...poljubi me.

Kaze ona meni: „opisi mi sta osjecas“? Opiši mi, zvuci stvarno lako. Hvatam se vec par dana kako zurim u zid...nesto kao gledam, nesto kao kontam. Sav se nešto glupavo, apsolutno zbunjeno osmjehujem. Uzvracena ljubav je čudo... Kazem joj da me uštine, stišćem je čvršće uza se, sve dok ne čujem kako kaže da ne moze da diše... Ma ne, nije to namjerno, samo zelim da je osjetim, da osjetim da je traženi dio moje do sad nepotpune duše tu. Kako znam?! Kako se usuđujem!? Ne znam, ne želim da znam. Činim...i uživam. Utapam se u njoj, pratim je posvuda, kao da ce ce poput lagane izmaglice sreće nestati, kao da ce se rasplinuti. „Hej, tu sam“, govori mi, „poljubi me“. Sati postaju minute a minute sati. U stvari ne znam sada ni sta pisem, ovo sada samo srce govori, bez filtriranja, bez razmisljanja, samo taj neki dio mene koji zeli da je ima sto blize, da je diše, da joj mrsi kose, da joj ljubi oci... „Da li me volis“, pita me. Uhhhh... Ma ...DA, ali kako god da ti to kazem neces vidjeti koliko... Dopusti da ti to pokazem...i pokazujem i pokazujem. Tek onda...mozda...shvatis... Gubim se polako... Evo...pisem a mislim da neces vidjeti, neces vidjeti koja bujica se krije iza ovih mravi koje poslagati pokusavam. Prijateljica kaze da se na papiru takve stvari uvijek cine suhim i nedovoljnim, ali ...Ona ce razumjeti o cemu se radi...ona ce spoznati silinu koja pokusava da probije uske okvire ovih malih rijeci koje joj upucujem. Tako je lijepo imati te u srcu, tako je lijepo sanjati te... Pozuri samo, vrati se iz tuđine, vrati se iz snova u javu... Nastavimo graditi nasu malu tvrđavu sreće.

DIE Gezeiten sind wieder angebrochen. Wut weicht der Gleichgultigkeit. Ich schwinde in Gedanken dahin, Welt hat anderes Tempo als ich. Schon wieder Unbeteiligter in diesem Kindergarten fur Erwachsene. Schaue und durchschaue meiste kleine Spielchen die sie mit mir und anderen treiben. Mit aufgezogener Unschuldsmaske uber den Hyanen Fratzen. Kinder sind ehrliche Gestalten, oder soll ich eher sagen Fratzen in Ausbildung? Mochte Unbeteiligter sein und jetzt spure ich dass Hass mich SCHON WIEDER durchzieht. Weg zu gehen, Traum anderer Orte traumen... ware auf jeden Fall ein Versuch wert. Knochige Hande die sich aus der Erde nach mir ausstrecken spuren dass ich Ihren Spiel durchschaut habe und geben sich alle Muhe mich mit in ihre Welten zu ziehen. Manchmal bin gar nicht abgeneigt und ihre hinterlistigen Spielchen kommen mir FAST lustig vor. Dann erwache ich wieder aus sinnlosen Traumereien und sehe dass ich dessen Teil nie war und hoffentlich nie sein werde. Traurig? Wutend? Eher einfach nach wie vor nur eins... Einsamkeit nennt sich dass langjahriges Spiel dass Leben mit mir spielt. Ungebrochen, ungestort, Gezeiten lang. Gedeihen konnte sich in meiner Inbrust. In einen grossen schwarzen Vogel hat sie sich verwandelt. Vogel der machtig aussieht aber unfahig zu erkennen wie leicht die verschwommenen Augen und leere Blick erkennbar sind. Breitet seine Flugel uber meinen Haupt und lasst nicht zu dass ich Spure...wie es ist unbekummertes Herz jemanden in die Hand zu legen. Wohlwissend wie gehegt und gepflegt es sein wird. Allein die Gedanken daran truben mein Blick, verschmommen sind diese kleine Ameisen die ich manchmal sinnlos streue in diesem Gefilde wo ich glaube unerkannt bleiben zu konnen. Erklommen sind schon wieder ein par Berge...ein par weitere...ach ...Scheiss drauf. Punkt. Punkt. Punkt. Verdammt!

Izlisne rijeci su postale ogledalo nasega drustva. nije vazno vise u tolikoj mjeri niti porijeklo, gube se mnoge stare vrijednosti pa i te... Gledam kako izlisne rijeci i suvisni ljudi isplivavaju na povrsinu samo radi oratorskih sposobnosti baziranih na lizganju i uvlacenju. Moram priznati da im zavidim. Postizu sve sto bih ja zelio da postignem radom i pomalo pamecu, cak i vise od toga. Dobijaju bonuse. Bonuse na glupost i ispraznost licnosti... Par puta sam se uhvatio kako pokusavam da ih kopiram, da budem kao oni. Prije nego me uhvatila muka. Od mene samoga. Cudno. Zavidim a ne zelim da budem kao oni. Gledam kako uspijevaju sa lakocom ono sto meni ne uspijeva ni sa dosta truda. Pognem samo glavu, slegnem ramenima i uzdahnem. Gledam interakciju sa okolinom, gledam kako ljudi prihvataju bezpogovorno tu pricu. Svjesni da je laz ... I opet...nista...nikakva reakcija. Pa zar je moguce da su ljudi takvi infantilni debili koji se ne usuduju pomisliti sopstvenu misao, onu koja ih razlikuje. Zar je tako tesko POKUSATI otvoriti oci i obrisati taj mulj koji se lijepi, taj mulj koji nas pod noge gura. Ponekad...sve rjede...dam svoj komentar, pokusavam ih verbalno prodrmati. Iato kao da gledam scenu u kojoj se ljudske jedinke drze u nekim kapsulama samo radi energije koju proizvode a daje im se taman dovoljna doza proteina i bjelancevina da ih odrze na vegetativnom nivou pruzajuci im digitalnim putem sliku ZIVOTA. Kao Matrix. Ma daj mi vise tu crvenu pilulu, ne zelim vise da vidim i spoznam! I kada neko pokusa da otvori te cahure samo ga pogledaju kao da ih muci i ponovo potonu u nule i jedinice. Iako...zivot je rijec koja je po mom skromnom misljenju precijenjena. KO u stvari ZIVI, ko je postigao ono nesto, sto se smatra ciljem?! Naporno je, daj tu vise pilulu, iskljuci vise tu infuziju, ne zelim vise. Arhitekta je izgleda previdio ovaj bug, ovo ponavljanje sekvence... Predugo se vrti ovaj film, nikako da prestane, barem da se glumci promijene, da ubace karaktere sa malo vise mozga...ili osjecaja. Na castingu su izgleda trazili stupidne karaktere bez imalo licnosti koji su u djetinjstvu bili maltretirani od strane barem jednog roditelja i sada zele da pokazu da su naucili lekciju...ili je skripta za cijeli svijet napisana po istoj semi i svejedno je gdje se nalazis? To je zivot? To je crnilo? Prokletstvo uzrokovano ... bugom... koji mi je dao emocije i mogucnost spoznaje da se klapa spustila po n-ti put i da reziser i dalje nije zadovoljan pokazanom patnjom i trazi ponavljanje sa sadistickim osmijehom na licu, gledajuci me u lice i iscekujuci novi nivo poraza na krpi koju facom nazivam.. Hoce li neko....MOLIM VAS ...pritisnuti vise taj escape...

Ti si izgleda lijepo raaspolozen. Nije mi svijet u skladu sa mojim raspolozenjem....svi su turobni, mracni, razocarani i ocekuju samo najgore (valjda pouceni iskustvom, ali bez zelje da mijenjaju ista). Trenutno me okolni svijet nervira...svime, svakom sitnicom, svakim sintim cinicnim osmjehom i ispraznim recenicama koje nekad jadno pokusavaju da ispadnu duhovite....i koje jos jadnije i ispadaju duhovite onom isto tako cinicnom i zalosnom slusaocu. I to me nervira...to sto se svijet sam od sebe napravi da je jaadan zalostan, sto tako rijetko mozes naici na osobu sirokog i snaznog duha, na osobu koja ne mora nista reci da bi napomenula druge da postoji, vec samo postoji....i savrseno je jednostavna i savrseno puna mira i pozitivne energije. I nervira me sto svi sigurno imamo sve sastojke da budemo takvi, ali nam jadni, pateticni i isprazni ego, zeljan prolaznih zadovoljstava to ne dozvoljava...i onda isti taj jadni ego pati i kuka kad nismo nesto uspjeli ostvariti. Muka mi je od silnih eega raznoraznih ljudi, muka mi je od namrstenih faca, od supljih pozdravljanja i isprazne price koja samo sise energiju... I sto je najgore, strah me je da i ja ne pocenem pripadati tome svemu....ili jos gore....strah me je da sam vec takva... A ne znam kako provjeriti.... Ako to ista moze pomoci ovaj tekst..slobodno ga copy - paste. Sve sto gore pise je ono sto ovih dana, a pogotovo danas, uz silni snijeg i bljuzgu, osjecam. I muka mi je od toga. I odoh uciti..jer jedino u striktnom gradivu koje moram zapamtiti ne nalazim razloga za povracanje...jos. I jos dodatno na sve receno....kako god okrenes, svejedno je zivot kratak. Ima li smisla uopste plakati nad sobom, ili nad istim Tosetom...ti (ili ja) koji nemamo ono sto je on imao sto se tice finansija i neke srece u zivotu....i s druge strane..on, koji sad nema ovo sto mi jos neko vrijeme imamo...sam zivot. Dodaj ovaj dio gore, ako hoces:) Prepustam tebi recenziju;) Ako ti se ne uklapa...ne moras me paste-at;) Se citamo:)

Ja, da bin ich, immer noch ... Der Gleiche? Ja. Die grauen Schlafen... Schon...sind irgendwann gekommen, ohne zu fragen, ohne zu wissen. Vielleicht ist es besser so... Ein Versteck sind sie. Versteck fur den Knaben, der nie erwachsen wird. Sehnsucht...? Immer noch die Gleiche. Was ist geschehen...auf den Weg ...zur ewigen Ruhe.. die ich mir so sehr wunsche? Habe ich bessere Ablenkungsmittel gefunden, fur die ruhelose Statte die ich Seele nenne... Vielleicht. Vielleicht bin ich nur zufriedener weil ich weiss dass ich Lebensmitte erreicht habe, und jetzt geht es schneller, abwarts... Als ob die Pfade keine wilden Stromungen sind. Traurig...klar.... Freude...ab und zu... Hoffnung...Jain. Augen verraten mich, keine falschen Funken mehr, sind auch zu mude, zu alt zum Lugen. Entspanne mich ...langsam... Ruhe ist nicht mehr so erdruckend. Renne nicht mehr weg von mir. Ich ertrage es, diese muden Augen, dieses Gesicht zu sehen. Bin kein Fremder mehr...unter Menschen...zumindest kein Wilder... Ich habe mich einfach abgefunden... Ob ich glucklich bin? Schon. Mochte ich noch mehr, werden Menschen eingentlich je zufrieden mit den Umstanden? Ich glaube...es geht. Erinnere mich noch sehr gut an nicht so ferne, nicht so freudige Zeiten... Vielleicht...jemand der mich gerne hat? So wie ich bin... Ist dass eigentlich zu viel? Nachdem ich mir den ganzen Leben nur die innere Ruhe gewunscht habe. Weiss ich nicht. Vielleicht ist das schon zuviel. Ich danke Ihm dass ich den Versuchungen nicht mehr ausgesetzt bin. Zumindest nicht so sehr wie letzte par , ich wollte schon Leben sagen, weil es so vorkam als ob ich schon mehrere durchlebt habe um genug zu erfahren und Ruhe zu erlangen und schatzen zu wissen. Letzte Jahre die mir lang vorkammen, zu lang fur meine Begriffe. ABER, ich hoffe dass es jetzt besser wird, ich weiss es. Ich bete dafur... Fur die neuen Tage.

Sumrak je . Negdje poslije 18h. Tesanj kao opustjeli grad na divljem zapadu. Ima ova kasabica jos nekih slicnosti sa tim kaubojskim gradovima osim te opustjelosti u vrijeme mubarek dana. Ali to je vec neka druga, politicka prica, a te samo zamaraju, a za vrijeme Ramazana covjek treba da se posveti veličanju Najveceg i lijepim stvarima. Iduci vidim neke gomilice ljudi kako se krecu oko najblizih ili omiljenih pekara . Vecina se sporo krece, na nekima vidim neku iskonsku groznicavost protkanu srecom kako sija iz upalih ociju. Vidim kako su sretni. Vidim kako se raduju! Sa druge strane vidim ljude koji se jedva vuku i kada pitam sta je, samo mrzovoljno odgovore:“POSTIM“. Isto kao da su natjerani na post. Tu se razocaram. Vidim da neki poste radi konvencija, ili se to barem meni cini. Nisam kompetentan niti vrijedan takvih osuda ali...tako meni djeluje. Mislim da su to u stvari i jedini dani u godini kada vidim srecu u ocima ljudi, srecu uzorokovanu spoznajom ljudi sta je u stvari u zivotu vazno. Spoznajom da post ih jednakim cini. U tim momentima se i doktor i pomocni bagerista selame sa postovanjem. Pred pekarom nije vazno da li si dosao sa novim merđom ili sa fićom na izdisaju. Sabur i duhovnost koja ih prozima ih povezuje u tim momentima kao da nikada razliciti bili nisu. Cak imam osjecaj da i kada je najgora zima neka toplina pocinje da se siri...toplina ljudskog srca cini cuda... I onda opet cinik u meni pita koliko njih stvarno zeli da posti a koliko u stvari to cini da njegov komsija ne bi rekao kako je njegov iman jači? Ali i po tome je ova kasaba posebna. Ni u jednom drugom zapećku drage nam bosanske gudure nisam vidio da se to obiljezava tako slozno, bez obzira na pobude. Skoro svi najveci kroneri u mubarek dane haram ne diraju, svjesni da i pogresno postavljene međe sopstvenih odluka svoje granice imati moraju. Tesanj ima svoje ...recimo posebnosti.... Ali , u svakom slucaju jedna od pozitivnih ako ne i najveca jeste upravo ugoda, toplina srca i bliskost svih je čar koju nasa gradina kao svjetionik nadgleda. Kao da bdi nad ljudima, kao da bas u tim momentima kada se i ogladni i ozedni radi Najveceg, uvidimo koliko smo malešni, koje smo kapljice u Njegovom moru. Jedino u tim momentima prestanu neke trke, za statusima i inim bogatstvima koje smo se ubijedili da moramo imati. Velicina se i ogleda u tome da shvatimo da je upravo Najviši taj koji nam je dao najvrednije. Vidim da dosta ljudi, pa i ja u mnogim momentima dopustim da se povedem za mislju da moram IMATI, imati auto, kucu, novaca...i jos vise novaca I onda vidim da ljudi koji su to sve ili vecim dijelom stekli a nisu se povinovali šartima pocinju da se savijaju pod tim dobrima kako ih nazivaju a koja se lako u žvale pretvaraju u vidu raznih bolešćuga koje se sigurno prikrale ne bi da je 5 propisa postovao. A sve radi vozanja u najnovijem predmetu zavisti. Opet ja skrenuh sa teme... Htio sam veličati Najvišeg a ja opet poceo o ljudskim slabostima koje me i samoga ponekad u nedozvoljene tmine vode. Vjerovatno se to i desava uvijek kada nedostojni o Najdostojnijem pokusavaju da pricaju Sutra je Bajram, skoro pa se ne usudujem ni napisati, ali zao mi, sto je Ramazan prosao. Nadam se da ne cinim grijeh svojim prostim razmisljanjima i rijecima ali...zelim si ovim oduška dati, reci da mi je zao sto ce proci ti posebni dani u kojima smo se barem neki i barem dijelom ispravnom putu okrenuli. Sutra ce opet poceti ispunjavanje zlom, a jos danas ce ljudi bezuspjesno pokusavati biti fini i za ostatak godine kao da Njega prevariti mogu... Sutra opet pocinje bjesomucna trka, laktanje, licemjerstvo. Zaboravi se, prebrzo, ovaj poseban mjesec. Zaboravi se mir koji donosi, radovanje bliznjima, iskrene poglede u oci...i jos previse stvari koje moj um ne moze da pojmi niti izrazi, AKO iz iskrene pobude dođu. Razmisljam da izadem i udahnem jos malo tog mira koji ce se sutra tako davnim zvati. Da ispunim pluca ... Prije nego se vratim i ...onako potiho...krijuci pomalo i od samoga sebe...zahvalim Allahu na svemu sto mi je dao.

Razmisljam o uticaju negativnih stvari u zivotu na kasniji pozitivni razvoj jedinke. Potcjenjivanje je jedna od osnovica ovih misli. Kada ti neko kaze da nema sanse da ces nesto biti u stanju uraditi jer si do tog momenta zabrljao sve slicno ili jer jednostavno ne djelujes kao tip pobjednika. Nemoj upisivati fakultet jer si star za toga, nakon svakog ispita bi samo dolazili osmijesi prepuni podsmijeha jer si imao srece, opet. Ali cekaj, vec na sljedecem roku ce doci ONAJ ZAJEBA(T)I! Djevojka ti kaze da njeni roditelji misle da nisi za nju jer nisi dovoljno ugledan u drustvu, nisi jedna od jedinki koje se uklapaju u okvire predvidene za njene horizonte. Relativno burna proslost je udarila svoj pecat, sada mi stvari koje se negativno odraze na nekoga samo kao lagani vihorac djeluju... Da li je to sada u stvari lijecenje mojih kompleksa ili eventualno inih koji su mi nametnuti od strane drugih kompleksaša koji su izverziraniji u istome od mene? Da je zivot bio sredeniji tj nekako ravnomjerniji, slicniji vecinskim dogmama, da li bih sada bio sretniji? Da li bi stupanj osvijestenosti i srece bio isti ali dijapazon interesovanja drugaciji i to je to? To bi mi vec bilo zao. Danas pricam sa momcima koji su vec sa nekih 18. godina imali posao, ubrzo nakon toga se i ozenili. Rade onako, koliko im se zapovijedi, poslije idu svojoj porodici, djeci, znaju kako ce im dani teci, ponekad i godinama unaprijed. Pitao sam ih sta misle o skoli, napredovanju. Samo se osmjehnu, slozno, svi u jedan mah, slegnu ramenima i kazu: „Ma ne znas ti ...nije to za nas, nama je dobro i ovako“. Tu ja vjerovatno ispadnem seronja koji se pravi pametan ali interesovalo me... Zadovoljni su, barem prividno i u povrsnoj prici. Ponekad se primijeti neka sjeta ali niko nije potpuno sretan...depresija je jedna od najzanemarenijih modernih bolesti. Nagon za dokazivanjem, napredovanjem, duhovnim rastom...prokletstvo ili blagostanje? Da li bih bio sretniji kada bi mi najveca briga bila kako vratiti kredit dok gledam svoje dijete kako raste i kako su sutra nakon posla sa jaranima sjesti i zapiti se i opet sljedece jutro doci na posao da bih mogao kolegama da se hvalim kako sam se „opet zapi(j)o“? Neki dan sam cuo izjavu da je dobijanje djece najegoisticniji cin koji ljudska jedinka moze izvrsiti jer na taj nacin zeli da svijetu ostavi kopiju sebe, da jos neko barem priblizno takav „usrecuje“ svijet...Tema za raspravu... I kada sve saberes i podvuces ...pogledas sta ti je donio taj „trud“, tj sta ti je zivot odredio... Raditi za masinom sta ti drugi kaze, buljiti u tacku, doci kuci kod zene koja dijeli takve svjetonazore, uzgajati relativno istovjetnu djecu, ponekad se zapiti tek toliko da malo pobjegnes od svega u haramsku maglu... Da li je ta opcija losa? Na ovo bih volio cuti odgovor...

Wieviel lasst sich aushalten? Wo liegt die Grenze menschlichen Durchhaltevermogens? Ziemlich oft bin ich in die Falle reingetappt wo ich gedacht habe: „Es ubersteigt nicht nur meine Krafte, sondern auch meine Vorstellungskraft was moglich sei“. Und dann... Dank „netten Leuten“ die mich zu Grenze und danach gebracht haben habe ich sie verschoben. Und ...was habe ich jetzt davon? Bin ich kluger, erfahrener, in irgendeiner Hinsicht besser? Ich glaube nicht. Bin nur muder geworden. Meine Sperrspitzen oder Kriegslanzen sind stumpfer geworden. Willenskraft lasst nach. Soll dass bedeuten dass ich Erfahrener und Besser geworden bin? Oder Leidensfahiger? Ruhiger auf jeden Fall. Gezwungener massen! War dass alles notig um mich fur Irgendetwas vorzubereiten? Schon und gut, ich hoffe es hort bloss bald auf weil ich schon wieder zur nachsten Schmerzgrenze sturme und ich habe keine Lust wie in einen Spiel neue Levels zu erklimmen. Ersatzleben habe ich nicht, genauso wenig wie Geluste dieses Level neu zu Spielen falls ich es nicht schaffen sollte. Ich ersuche und erbitte nur um eine Oase des Friedens. Ich traume von ewiger Stille. KOliko se moze trpiti? Gdje se nalazi granica ljudske izdrzljivosti? Poprilicno cesto sam uletao u zamku gdje sam pomislio:"ovo ne prevazilazi samo moju snagu, nego i moju sposobnost poimanja sta je moguce". I onda... Zahvaljujuci "ljubaznim ljudima" koji su me doveli do granice i iza nje pomjerio sam je. I ... sta imam sad od toga? Da li sam pametniji, iskusniji, u bilo kojem pogledu bolji? Ne vjerujem. Samo sam postao umorniji. Vrhovi mojih borbenih kopalja su postali tuplji. Snaga volje popusta. Da li to treba da znaci da sam postao iskusniji i bolji? ili spremniji da trpim nedaće? U svakom slucaju mirniji. Silom prilika! Da li je to sve bilo potrebno da bi se pripremio za NESTO? Sve je to lijepo i fino, ali samo se nadam da ce uskoro prestati jer ponovo jurim prema sljedecoj granici bola i nemam volje da kao u igrici osvajam nove nivoe. Nemam rezervne zivote, isto kao ni volju da ovaj nivo ponovo igram ukoliko ne uspijem. Trazim i molim samo jednu oazu mira. Sanjam o vjecnoj tisini.

Kazu da se usamljenost prikrada najbolje kada i vrijeme tuguje... Ma nije...danas je prelijep dan... Nakon odredenog razdoblja postane svejedno da li se na zemlju spusta kisa ili toplota sunca... Pogled je prikovan tamo negdje ispred, bez obzira ... Pored svih modernih tehnickih novotarija sve smo usamljeniji. Rodak kaze da trenutno razgovara sa djevojkama iz Amerike, Njemacke...i opet je sam, i veoma usamljen. Nadomjestak za emocionalne praznine nalazimo u binarnom svijetu, ili mislimo da ga nalazimo? Vrijeme je postalo tako brzo da se vise nema vremena da se prica sa nekim. Cucemo se preko sms-a, chata, maila... Mozda sam offline a mozda to samo tako izgleda jer prikriveno chatam sa nekim koga ti ne znas a ja mislim da znam jer pricamo vec 3-4 dana preko msn-a! Imaginarni svijet sa imaginarnim bicima. Neki dan citam clanak u kojem se bracni par iz Zenice pronasao preko chat-a, ne znajuci da si medusobno traze nekoga izvan svog braka. Pronasli se preko žice...i zaljubili se... Zamisljam scenu u kojoj ona kuca ljubavni mail njemu dok on spava a njemu govori da se dopisuje sa prijateljicom. On to isto radi i sanja o toj nekon aman finoj koja ga toliko bolje razumije nego njegova koja dijeli zivot sa njim. I kada su konacno odlucili da se vide i upoznaju skontaju da su vec u braku!!! Meni bi bilo logicno da se onda skonta da su predodredeni jedno za drugo. Ali neeeeee...to bi bilo previse realno... Odluce da se razidu! Odluce da njihov imaginarno realni partner ne moze biti osoba koja im je predodredena, iako su se po drugi puta nasli. Odluce se da se razidu i da nastave posjetu za sljedecom imaginarnom licnoscu koja ce ih ciniti sretnim. Sljepoća? Glupost? Da li smo stvarno vec toliko obuzeti medijima da nam realne stvari prestaju bivati vrijedne? Neki dan sam pokusao reci N da bih je volio cesce cuti, ali ona kaze da nema mail adresu i da je PC ne interesuje... Sta sad? Kada moras pricati sa osobom, kada joj trebas reci stvari i odmah ocekivati odgovor a ne sakrivati se i smisljati sta ces reci? Valjda ja zato sada sjedim za ovim PC-om i pisem o tome umjesto da je nazovem i kazem: Hej..., da ti...zelim ti biti blizu, zelim ti pokloniti realnu mirisnu ruzu, zelim ti drzati toplu, realnu ruku, biti tu i kad si nenaspavana i kad MISLIŠ da nisi bas ono naj naj... Cak i tada ti zelim pokazati da si mi ljepsa u najlosijim trenucima od najzavodljivije virtualne realnosti. Daleko si, jest problem, ali barem i ovo malo bliskosti cu pokusati odrzati „staromodnim“ telefonom ili cak i pismom samo da ti pokazem da si vrednija od binarne gracije...

Bojim se da ti ne postanem vazan ...kao zrno soli. Koncert Balaša, kiša. Sjedim, kao dumam nesto... i onda se hvatam kako plivam u Balasevoj istini, kako price koje su mi blizu, veoma blizu poznate. Dobar je, godi i danas, ne samo zbog navodenja misli na neke bivse, neke buduce. Ima nesto u atmosferi koju pravi. E, neka ide sve u ... Izadoh ja sinoc... gledajuci u oci, trazeci mir u njima. Trazih crne okice a ugledah i plave i crne ali iz nekih davnih oganja koji su gorili, a sada...samo predmet predstavljaju. Eto, i ugledah je i ... Pobjegoh. Ahmak. ALI. Veceras. Ja,ja . Veceras ima da pridem, lagano klizeci, i prije nego se snade zbaricu je sa visokointeligentnom spikom tipa: „Hej mala, vidim na tebi da cekas princa na bijelom konju. Princ zauzet, moze li konj?“ U sljedecem momentu ce da mi padne za vrat i počeće romanticno da samara jezikom moje krajnike. Znam da je plan zloban, cak vrlo dobar i unaprijed osuden na uspjeh ali sta ces , najvecu radost predstavlja iscekivanje kako kazu nasi nesudeni (neprezaljen) vladari Germani. OK, idemo dalje. Cudna stvar kako mogu ostariti, eventualno cak i malkice opametniti ali kada se radi o tome da trebam osloviti djevu koju smatram ...pa eto...hmmmm...lijepom, sta.... guza zvace gace. I tako cu veceras pokusati uzdignuti hlace, zategnuti kaiš da barem izgledam zajebato krenuti sa sigurnom samosvijescu koja stabilnost na jajima odrzava.

Mozda fulam, ali razmisljam o granicama koje sebi nesvjesno odredujemo, razmisljam o zivotnim potencijalima, padose mi na pamet biografije par ljudi koje sam onako „usput“ pokupio. Ljudi koji su materijalno bogati, mislim da je to razgranicenje vazno... Zajednicka tacka u njihovim zivotima je bila ta sto su se u jednom momentu odlucili da riskiraju, da pogledaju malo sire, da pokusaju da ostvare ono o cemu mi svi razmisljamo. Kao da razmisljas o putu u daleku zemlju ali ne zelis da zamisljas put, nego samo destinaciju, jer se bojis sta ti taj put eventualno moze donijeti. Za primjer mozemo uzeti i banalne stvari, situacija: neki kafic, ugledas osobu koja ti se dopada i onda pocnes da razmisljas...trebam li, sta ce odgovoriti, sta poslije... I u sred cijelog zapomaganja i pjevanja odi svojoj sjebanoj licnosti vidis kako sjenka lezerno prilazi doticnoj osobi i onako...bez sekunde srkleta pocinje sa nekom levatskom pricom koju imas u malo prstu. OK, nekad uspije nekad ne, ali se jednostavno usudi i u vecini slucajeva i pobijedi na odsjeku utrke koju zivotarenjem nazivamo. Onda, na drugoj strani pogledas i vidis promasene investicije u bolju zivotnu opremu i zapitas se da li sam uopste svjestan da to uopste nije tako lako postici, da treba imati naklonosti, srece, talenta... E to je momenat koji opisuje egzistenzije koje su pale na tom putu, kojima treba odati pocast jer su uspjele i jer su se uopste pozabavile tome mislju. Kada pogledas njih onda vidis u vecini slucajeva da imaju i oni zajednicku osobinu. Vidis da su na putu kojim su krenuli u jednom odredenom momentu naisli na kamen spoticanja koji se naziva sumnja u sopstvenu namjeru. I od tog momenta vidis da su krenuli nizbrdo... Normalno je da svako pravilo ima izuzeta koji potvrduju pravilo i ne bih bio spreman ovu teoriju braniti zivotom ali sjetio sam se tih zajednickih osobina i kombinacija koje su moguce. I na kraju samo pitanje: Da li je zivotni uspjeh stvar ubjedenja? Stvar hrabrosti da se vjeruje u samoga sebe. Ono sto potkrepljuje ovu teoriju su po mom misljenju ljudi koji i nakon sto uspiju na jednom polju samo nastave koracati izvan granica susjednog polja... Ergo, znaci usuditi se i krenuti, vjerovati u sebe, iako na pocetku ne izgleda logicno, vjerovatno, prepuno prividne sigurnosti iza koje svi tako rado ostajemo, kao malo dijete koje se krije iza mamine suknje, samo sto ova djeca vecinskim dijelom i umru ne usudivsi se podignuti glavu iznad predocenih slika. vjerovati u velicinu svoje malenkosti... Da, i ja pokusavam upravo da provirim kroza kljucaonicu...sve izgleda tako visoko, sve izgleda tako daleko. Ali, mozda...

Ostavljanje Prijatelji koji su me pratili jedan pozamasan dio puta, koji su ako nista a ono slusali, uvidam da nakon momenta kada ja mislim da sam presao na stepenicu vise pocinju da negoduju i vrse pokusaje da me vrate tamo gdje su oni. Tamo je sigurno, tamo se ne mora rizikovati. Nase nekadasnje najcrnje dubine jesu ledeno hladne ali barem su poznate. Da li se radi o nedostatku zelje ili mogucnosti da se napreduje. Pokusavam da ih povucem za sobom, da im pokazem da mozemo svijet da gledamo i u nekim drugim osim u osnovnim bojama. Samo me zbunjeno gledaju i ljute se, kazu da ih ostavljam, kazu da sam izdajica NASE stvari. Kao da je ta stvar nesto pozitivno... Ta stvar se naziva pomoc u svakodnevnom samosazaljenju. Ta stvar se naziva letargija u pročišćenom čistom obliku. Gledam sinoc kako pruzaju ruke prema meni u vidu zlobnih komentara, znajuci da gube jednog od vrlih clanova iz grupe sivila. Ismijavaju me da bi me ucinili nesigurnim, zeljnim njihovog podrzavanja. U nekim kratkim momentima sam razmisljao da li da im pokusam vratiti istom mjerom, da li da im pokazem sta mislim o njima i o sebi. Presutio sam...svjestan da bih im dao samo potvrdu da je sve izvan sivila previse jako da bi to oni mogli trenutno da podnesu. Definitivno svako mora da donese samostalno tu odluku, ako je psihicki sposoban za istu. Problem jeste, kao i skoro uvijek, u nama samima a ne u drugima.

How much should we know about people around us? How much is just enough, just right or just too much? We all had our paths that we passed, bridges that we crossed, maybe burned, memories created and things we forgot. What should be revealed of all those things? All the things we went through made us the people we are. Our battles might not be great but they were our own. Hidden secrets, disappointments, disillusions, heartbrokes, failures, revenges, lies, weaknesses, sins…. Can they match with our obvious success, achievements, honesty, strength, courage, belief, forgiveness? How much of our bad can we share and still be good? Do people want to hear: It took me a month to plan a revenge on this guy, and two months to do it, but I pulled it off and I am so proud of it? I loved once, I was heartbroken for 3 years and I don’t know if I’ll be able to love anybody else that way, but you are nice, stick around? I am such a good liar that I can invent anybody’s life story in a split second and you would never suspect it is truth? I hated my father because he was an alcoholic and I doubt all guys ever since to do the same? Actually I am deeply hidden self-destructive and depressed person with deep problems related to my self esteem but you’ll never find out about it because my smile is too big? Do they want to hear it? Do they want to know? Can they look at us after it and see the same person as before: smart, funny, honest, loving, caring, brave, positive and great? How much becomes too much? And yet, all those bad things we have done, bad thoughts we harbor within us made us who we are…. That is the way we learned about ourselves, about life, about others… I am starting a new policy now. I don’t want to know. I don’t want to talk. You are there and I am here and we are good together. Let me know what are your goals in life and who you are but I don’t want to know how you got to be that person. Maybe then I won’t have to tell you about my own mistakes and failures.

Razmisljam o relativno zanemarenoj bolesti zvanoj samosazaljenje. Opasna je, znam, bolovao sam je... Nosala me ta bolest kao lutku na koncima. I sto je najgore tako rado sam joj se prepustao. Trazeci nacina da je produzim a ne zeleci to priznati samome sebi. Okrivljujuci uvijek druge ne zeleci vidjeti da sam ja uzrocnik svojih zala. Vidim u zadnje vrijeme da to nije bolest moje generacije, proteze se u svakoj generaciji. Vidim osobe kako se uvijaju pod njenom tezinom, ne dopustajuci mi da im pokusam reci da znam da se vrte oko sebe. Pitam se zasto ta bolest u stvari nastaje? Da li su to neispunjena ocekivanja nasih roditelja koja su nam usadena u glavu? Da li su to ocekivanja za koja MISLIMO da smo sebi sami postavili? Koliko se u stvari tu odrazava stvarna situacija? Uvijek je lakse kukavicki se povuci u sebe i govoriti kako je cijeli svijet tako nepravedan. Kriviti sve oko sebe za vlastitu zelju. Zelju da neko drugi preuzme sve odgovornosti, sve nade i buducnost. Da nam ostavi samo onu djeciju bezbriznost i uzivanje u momentu bez ijedne jedine primisli o tome sta donosi sutra. U momentu kada sam se konacno usudio progledati, proviriti iza kucice sa naslovom „ah ja sam tako jadan“ uvidio sam da vecina negativnih stvari se i desavala upravo zato jer sam ja prilazio svemu tome sa negativnim stavom. Ako je trebalo upoznati djevojku onda sam govorio kako to nece uspjeti. Ako je trebalo izaci na ispit onda me profa sigurno mrzi. Ljudi nekako podsvjesno osjecaju sta mislimo o sebi i sukladno tome se i ponasaju prema nama! Valjda je to genetski urodeno ali djevojke su nesigurnije sto se tice fizickog izgleda. Do sada nisam sreo nijednu koja bi rekla da je zadovoljna. Kada pocnu sa nabrajanjem svojih nedostataka da zazmirim i to sve zamislim vjerovatno bih zamislio Frankensteina ili zvonara crkve Notre Dame. Muski su vise nesigurni u materijalnim stvarima i nastoje to izjednaciti laznim samouvjerenim nastupom i kupovinom auta u kojima nastoje impresionirati suprotni spol. Najkasnije tu pocinjem da nas poredim sa majmunima i ostalim bicima koje neopravdano gledamo sa visoka. Neke postupke jednostavno ne mogu drugacije objasniti. Ali kao ni ja nekada tako ni oni ne zele da ih neko izvuce iz toga, misleci da su upravo oni izmislili najnoviju olimpijsku disciplinu u kojoj zele da budu najbolji.

Nisam lijepa, kaze mi. Kaze to a ja cekam da dode onaj osmijeh nakon toga i da ce reci da se sali. Osmijeh izostaje... Ja i dalje cekam. Gledam prema nebu i cekam da se nesto desi... Pitam je da li ima ogledalo kod kuce? Dok ovo pisem pred ocima mi promicu trenuci kao sekvence iz filma u kojima vidim momente u kojima se lagano smijesi, lagano zabacuje glavu unazad i opet onaj glas koji me oraspolozi sa svakim tonom. Pokreti kojima pokriva usne kao da se stidi svoga osmijeha. Nesvjesna ucinka... Kazu...ljepota se nalazi u ocima posmatraca. Gledam je i pitam se da li postoje posmatraci koji je ne vide? Naglas to izgovaram. Samo me nekako tuzno gleda i kaze da nisam u pravu... Zbunjen, pokusavam da nadem rijeci, dogadaje koji ce je uvjeriti u suprotno... Sutim i gledam...pokusavam da joj stiskom ruke pokazem da ....nesto. Sta je to sa one neke emocionalne strane sto nam kaze da je neko sexy? Standardni atributi? Mimika? Vjerovatno sve zajedno? Iako sam uvjeren da ima dosta i u tome sta neko misli o sebi. Svako Bozije bice je lijepo na svoj nacin. Ima ljudi kojima proporcionalnost nije jedna od jacih strana. Ali kada ih pogledas i uvidis kojim samouvjerenjem zrace nedugo zatim pomislis kako su sexy. Bilo je bica koje sam na prvi pogled vidio i rekao da su ili lijepe ili ne toliko ali nakon par razmijenjenih recenica sam pomislio potpuno suprotno. Pita me sta ima na njoj da mi se ne svida. Razmisljam logicno, znam da je svjesna da cu joj reci istinu, da je necu postediti ali ne uspijevam naci nesto sto smatram manje lijepih u cjelokupnoj pojavi. Dok ovo pisem dolazim do zakljucka sta je u stvari njena mana... Ne dopusta sebi da se vidi. Mozda je to do odgoja, mozda do okoline, mozda jednostavno do licnosti. Postavljam sebi zadatak, zelim da probam da joj otvorim oci, da joj pokazem da samo treba da postane svjesna koje i fizicki i emotivno blago posjeduje. Iz jednostavnog razloga da bi mogla puno vise da uziva u sebi... Ma, nije ona jedina, ima jos tih malenih zvjezdica, koje precesto ugasnu ne znajuci... Sa egoisticne strane gledano, ko takvu zvjezdicu pridobije uza sebe bice sretan do kraja zivota. Ona ce biti sretna jer ce misliti da je postigla ono sto je mogla, ne bivajuci svjesna ... A pitam se i da li je u stvari najveca ljepota upravo u tome kada neko ne zna koju ljupkost bica i tijela posjeduje? Namjerno ne zelim da je opisujem...takvih nema puno...ali znaj... ogledalo pokazuje samo ono sto ti zelis... ako si ubijedena u nepostojece nedostatke... ogledalo ce ti ih pokazati. Otvori oci...vrijeme je.

Neko bi to nazvao zvuk srebrnih zvončića, Neko jednostavno smijeh mlade djevojke koja uziva... Ja to usporedujem i sa zuborom potoka, govoreci o svojoj seki Zvončici. Pricali smo danas o nekim starim pricama, pricali smo o stvarima koje nam u ovo proljetno doba smiraj ne dopustaju. Bodrili jedno drugo. Prikazuje mi svoju hrabru stranu, zeli da iskaze koliko je spremna zivjeti, koliko je spremna uzivati u ovim suncem obgrljenim danima. Poziva me na setnje beskrajnim livadama... Kaze da je krenula, opet, u nove pocetke. Kaze da ce izaci da seta, pokazujuci svoja mala svjetlucava krila, mameci muske da pridu i dodirnu...ako se usuduju. Hrabrim je u pokusajima da izade vani i unese jos vise svjetlosti u ove proljetne dane, uljepsa jos vise prirodu koja se budi. Kaze da je veceras opasna, opasna kao tigrica koja se sprema u lov. Kaze da ce da se vozi na motoru, kaze da ce veceras da bude divlja. Meni to sve nekako zvuci kao da gvozde u sebi pokusava otkriti talenat za balet... Sorry Zvoncice, znam da zelis da svima pokazes kako si jaka i neovisna. Ali barem u mojim ocima ti to slabo uspijeva... Vani je sve prepuno neke topline, dopustam tim vrtlozima da me ponesu, kazem im da me mogu povesti i na duze staze. Ali, ne slusaju me, kao da samo odskrinu malo vrata, pokazu mi sta mogu i onda sa blagim osmijehom me ponovo vrate. Cujem kroza zatvorena vrata kako sapucu. Jos samo malo, sunce izlazi ...strpi se jos samo malo. Ne pokrece me vise samo tuzna pjesma, plesni korak se pod kozu uvukao. Vragolasti osmijesi djevojaka su tako blizu. Sutra vec moze biti moj dan, moja noc. Idem za Zvoncicinim primjerom...idem u noc...sa srebrnim mjesecom i nekim cudnim potihim zadovoljstvom...

Schwarze Wolken ziehen auf. Vergangenheit holt sie ein. Sie windet sich unter dem Druck der ihr auferlegt wird. Traume drohen zu platzen vor lauten Realitatseinschlagen. Sie dreht sich im Kreis in eigenen See von Tranen. Sie steigen ihr langsam zum Halse auf. Schaut mich an und sagt ich solle warten. Ich solle ihr vertrauen und warten wahrend sie dass Ganze aus eigener Kraft lost. Es zereisst mich so was anschauen zu mussen. Bin aber gezwungen dazu. Heilige sind manchmal zum Leiden vorbestimmt. Vor meinen Augen sehe ich blaues Meer, dass von schwarzer Gicht durchzogen wird. Es schmerzt diesen Vorgang nur anschauen zu mussen. Es schmerzt an ihrer Seite nicht noch viel mehr stehen zu konnen in diesen bitter-sussen Anfangen. Ich schaue ihr Bild an und versuche zumindest ihm zu zeigen dass ich da bin. Ich rufe wieder an. Sie antwortet nicht. Sagt in mail sie sei jetzt einfach nicht imstande meiner Seele im glucklicher Zweisamkeit beizuwohnen. Ich soll warten, fleht Sie mich an, ich solle ihr verzeihen dass sie mich in dass Ganze reingezogen hatte. Sie sagt es sei immer noch nicht zu spat wegzugehen. Ich lachle sie nur mude an und sage dass schmerzlose Abgang seit einiger Zeit nicht mehr moglich sei. Ich liess mich mit starksten Seilen anbinden. Mit Absicht. Um nicht wegrennen zu konnen.Einfach weil ich Gefuhl habe es sei dass Richtige was ich tue. Jetzt rede ich mir ein dass jede Liebe Versuchungen versteckt. Dass ist unsere. Wenn wir dass durchhalten, halten wir auch jeden anderen Ansturm schwarzen Truppen an. Kampfer sind wir, verliebte Kampfer, die sich nicht so einfach bekehren lassen. Ich stelle mir uns vor als eine Heilige und einen Ritter der ihren Schicksal erhobenen Hauptes entgegen sehen. Trube wird mein Blick jetzt. Ich weiss dass Ritter sich so was nicht erlauben konnen, aber dagegen kann ich einfach nicht ankampfen. Wollen auch nicht, dass lindert ein wenig dieses Gemut dass ich in der Brust verspure. Gemut verursacht von ihrer Liebe die mich von allen schutzt indem sie sich alleine in die Schlacht begibt... Und ich bleibe am Rande des Schlachtfeldes, als ob ich nur mein Herz in ihrer Hand dahingeschickt habe. Wenn sie verliert... sturzt auch mein Herz mit ihr in die Tiefe. Und einzige was ich tun kann ist diesen weissen Seiten meine Geschichte zu erzahlen in der Hoffnung dass alles gut wird.

Setam po ovome lijepom suncu. Sanjarim pomalo. Slusam Balasa.Slikam momente.Mislim na tebe. Imam osjecaj da si blizu,svakim danom sve blize, drago mi je sto postojis. Eto, samo da znas:). Balas zna biti stvarno nezdrav u odredenim momentima... Danas je upravo potaman, slijedi mi tok misli, misli koje znaju samo tvoj pravac. Misli koje mi govore da razdaljine i nisu to sto im naziv kaze kada se nesto stvarno zeli. Od Galije sam nasao dvije pjesme koje zelim da slusamo kada budemo zajedno... „Dodirni me“, „Poljubi me“. Mislim da bi i sam naslov bio dovoljan. Pregledam slike i nadam se da ce uspjeti izraziti ono sto svaki puta pokusam izreci pa ustuknem. Mislim da sam previse los fotograf...srecom pa ti znas sta se zeli reci. Razumijes neizrecene poruke. Sinoc je opet bila jedna od ONIH noci. Kada se duse sastaju a tijela pate...u isprekidanim nocnim morama. Pricas mi lijepe stvari... Pricas o buducim momentima...planiramo...nesto nase. Sve uz prekide, izazvane bivsim patnjama, bivsim nemirima. Pokusavam suvislo i trezveno nastavljati, zavarati i sebe i tebe. Govoris sto zelim da cujem i povrsinski pocinjem da se smirujem. Cuo sam ti glas jutros i kao da mi je rekao da si umorna ali sretna. Razrijesena okova koje si vukla za sobom, mozda i predugo, ne zeleci to. Prikazujem ti smirenu vanjstinu duha i cekam momenat kada cu te pogledati i zakljuciti naglas ono sto oboje znamo, a opet se pomalo pribojavamo siline koja vri u tome. Ne mogu sada vise da pisem, gledam u daljinu i smijesim se...tvome obzorju.

Danasnje misli ce biti kratkog daha. Jer bez daha sam danas ostajao dok sam gledao u tuzno-ljutite oci. Bila je tako lijepa. U tom momentu sam znao zasto su se mnogi ratovi vodili. Zasto su ratnici bez razmisljanja u sigurnu smrt isli. Danas nisam moga reci puno, kao i obicno. Iako sam se kao i svaki puta spremao pokazivati ponosno prsa da vidi koliko sam spreman da je branim. Samo sam se napajao njenim likom, samo sam uzivao u suncu koje zraci. Ostajem bez teksta opisujuci je. To su momenti kada se ponosno uzdignute glave krece u daleke krajeve da bi se srelo nju. To su momenti kada zelim da je zagrlim i grizem svaku pridoslicu koja se pokusa pribliziti i pogledati je. Znam da ima ona sta narodna: Lijepo zensko, tuđe zensko. Ali isto tako znam i da se nikada opametiti necu... Ovi momenti su neponovljivi i uzivam bez kajanja u njima.

Tako je lijep osjecaj pomisliti na tebe...i to kao da imamo neku nasu tajnu...kao da smo zajedno otkrili neko skroviste za koje samo nas dvoje znamo i tamo se sakrivamo od ostalih tiho se smijuljeci iza podignute ruke...gledajuci kako ostali prolaze ne znajuci da smo nas dvoje tu...

o tuzi sam pisati znao...cijele ode sam joj izrekao...
o sreci...nisam bas uvijek nalazio previse povoda...sto zbog mog mentalnog sklopa, sto zbog dogadanja...
a sada kada je doslo do obrusavanja srece na moju glavu sta se desava...zanijemio sam...
pišem joj rijeci..nesuvisle...
pitam je dali se preko maila uzdasi prenijeti mogu da je obavijem i ljubim sa njima...
pitam je da li i nju dodiruju plameni ceznje...
pokusavam joj reci jednu stvar...pocinjem sa drugom i...izgubim se u svojim rijecima.
Stavim njenu sliku pored sebe i pocinjem da joj pisem...lijepo mi je dok pokusavam da joj iskazem sta me prozima pri svakoj pomisli na nju...lijep je osjecaj kada vidis da i ona zeli isto.

Dovoljno je da joj cujem glas i vec sam izgubio ono malo pribranosti sto sakupim dok „samo“ je imam u svojim mislima.

Ma sve je pocelo nekako cudno...citao sam njene rijeci...citao i nalazio se u njima...

ma ja u stvari nisam neki ljubitelj poeticne rijeci...ali neka nit koja se provlacila izmedu njene nedorecene sjete me privlacila da joj kazem da razumijem..ili se barem trudim.

Pitamo se da li je ovo stvarno sto se desava...da li su ovo neki nedosanjani sni koji su samo u prolazu i vec u sljedecem momentu ce neko doci da nas probudi...
Nekako jos uvijek smo nesigurni u realnost svega...

Opet sam pomislio na njen pogled i ponestaje mi rijeci...

Pomislio sam na obecanje koje mi je sinoc dala, i osjecam kako pocinjem da se smijesim.
Ti znas...

Sada bih trebao da mislim na posao i neke druge stvari...trebao bih...ali ovih dana je problematicno kada krenem iz kuce da se sjetim da trebam obuci odjecu na sebe...

Kada se budemo gledali ocekujemo...da se oblaci razidu, ocekujemo da feromoni jednim glasom kazu DA. Ocekujemo da se uzmemo za ruke i potvrdimo sve dogovoreno.
Rijetko kada mi je ovako tesko padalo da izrazim ono sto mislim jer se svaka misao prekida vecinom u samom zacetku...
Neki cudan osjecaj u stomaku cijelo vrijeme...
Zamisljam milion situacija i pogleda...pricam joj o tome...pricamo si o zeljama koje nam spavati ne daju, pricamo o ...

Zelim... tebe

Ne lomite mi bagrenje,

bez njih ce me vetrovi oduvati.

Pustite ih, moraju mi cuvati

jednu tajnu zlatnu kao dukati:

ne lomite mi bagrenje, pod njima sam je ljubio,

bosonogu i odbeglu od sna.. Ne lomite mi bagrenje,

bez njih ce me vetrovi oduvati.

Pustite ih, moraju mi cuvati

jednu tajnu zlatnu kao dukati:

ne lomite mi bagrenje, pod njima sam je ljubio.

O, zar moram da vam ponovim?

Okanite se njih jer sve cu da vas polomim!

 Balaš.

Subota.Sunce.

Prije dalekog vremena sanjana pozitiva u zraku.

 Budim se sa tupavim osmjehom na licu.

Prijatelj me zove da idemo traziti poklon za njegovu djevu. Ljudi su vani, trazeci svoj dio toplote. Razmisljam kako nemaju pojma o tome sta u meni sada vri. Sve dok se moze odrzati ova kora iznad bujice uzarene lave dobro je...

Sve dok  se mogu ubijediti da imam primarne ciljeve...faks...posao...dobro je.

Pukotine se pojavljuju, vrelina se penje.

U Tesnju slab izbor, kako u drugim stvarima tako i u poklonima...

Uzeli smo auto i prijatelj me pita sta cemo slusati. Inace ne slusam Balaša. Previse me povlaci u neku sjetu, razmisljanja i neke cudne nelagode. Kao da vene olovom ispuni samo jednom pjesmom. Ali, kao po komandi uzeo sam cd sa njegovim rijecima.

Prva pjesma je bila: „Ne lomite mi bagrenje“. Prica je postajala sve tisa, mi smo poceli da sirimo sutnju. Dok smo se smijali krkanima koji su odvrtali narodnjake iz svojih kreditno/bauštelskih auta uzivili smo se u pjesmu o bagremima, ponavljajuci je stalno.

Grlo mi se stiskalo, furao sam se na to da su to krajnici...primijetio sam kako se ježim. Prijatelj je rekao da osjeca isto. Misleci na neko svoje bagrenje...

Ma odvrni jos... jos par tonova vise...nega svi cuju bagrenje!

Sreca pa imam suncane naocale...

Ovaj vjetar u zatvorenom autu stvarno iritira oci...

Stvarno se dugo nismo sreli...ovi osjecaji i ja. Nismo dugo zaplesali tu neku veselu pjesmu, dugo nismo mogli da se nademo...a nije da nismo zeljeli...

Uvijek smo nekako prolazili za krajicak trepavice jedni pored drugih.

Nekad ja nisam dao otvoriti vrata a drugi puta izgleda nisam bio spreman goriti u toj vatri.

Sada osjecam da je moja unutarnja vatra dobila gorivo...pocela da tinja i da savovi pucaju...

Izgleda da je dosao red i na mene da okusim te ambrozije, te medovine sto se samo odabranima daje. Da i ja pocnem da lutam po tim nekim visim sferama u koje zalaze samo oni sto se prepuste srcu.

Ma, znam ja te price o letu i pogotovo o sletanju....znam ja to sve...pricam ja to sebi svaki dan...ali nekad savjesne rijeci zamuknu i nastupa samo slatka predaja...

proveden sa Zvoncicom.

„Da je zvizde ne vide, ne bi znale sa kime nebo dile“ Gibonni.

To sam pomislio danas dok sam gledao skoro neprimjetne mladeze pored trokutica koji je bio vidljiv. Mladezi su pravili konstelaciju nebeskog sazvijezđa malog medvjeda na njenog obrascicu.

Da li je to oznaka njenog porijekla, da li je Zvončica u stvari Sunčica? Da li ce je traziti nazad bica koja su je spustila nama?

Opet je uradila neku nepodobnost i trazila da joj budem oslonac kao umornom ratniku koplje dok se sprema za sljedeci izazov sklanjajuci se od vjetra bojista koji ga bije.

Odredene osobe izazivaju vec na prvi pogled neki zastitnicki nagon u ljudima...

Pricala mi je o svojim putovanjima, pricala mi je o svojim uzdasima na ramenu nekog tamo dalekog...

Pricala mi je o momentu srece u patnji koju joj on uzrokuje..

Kada se u stvari mozemo smatrati odraslim, kada mozemo reci da nam vise nije potreban vodic u vidu roditelja. Kada mozemo ustvrditi, sa razlogom ili bez, da smo spremni preuzeti odgovornost za svoja djela?

Sa jedne strane zvuci privlacno da su roditelji uvijek tu...

Sa druge strane pozeli se nekad uraditi i nesto sto ne odgovara okvirima postavljenih od strane roditelja...

Problem lezi u tome sto treba preuzeti odgovornost za ucinjeno.

Ako pozelimo dugo ostati u roditeljskim okvirima onda smo razmazeni, ako pozelimo prerano da se otrgnemo od njihove paznje onda smo oholi i ne postujemo ih.

Svako pozeli da u nekim momentima dodu roditelji i sa strogim pogledom otjeraju babaroge sto nam se skupljaju oko glave.

Sunčica to prica i cijelo vrijeme potkrepljuje svoju pricu sa gracioznim pokretima koji mi ispunjavaju vidike kao igre svjetlosti koje se gledaju na moru dok ga vjetar talasa a mjesecina obasjava.

Nije da sam se nesto trudio da gledam u stranu. Nisam zelio. Nisam trebao. Samo sam gledao jezera i sazviježđe i tonuo...Sunčica prica o ljubavi, tvari od koje se cini da je satkana...prica o poljupcima koje su razmijenili...prica o drzanju za ruku...dugim setnjama na zagrebackom Sljemenu. Vidim kako joj pogled luta dok to zivopisno opisuje, ocekuje moj komentar... Krivim je sto je sama vozila, sto je radi tog trena srece izlozila sebe nemilostima dugog puta...krivim  je sto mi nije rekla za to...krivim je sto mi nije prije rekla...krivim je...znajuci da se sve negativne misli zavrsavaju onoga momenta kada se ponovo spustim na tlo i spoznam da sam u tom momentu sa njom i da je u redu...

Kao i obicno nakon samo jednog trena morala je ici. Vjerovatno se moderne Pepeljuge povinuju drugim vremenskim normama nego ondasnje prije nego se ponovo moraju vratiti kuci...

Osjecam kako se neki neumitni osjecaj penje iz trbuha u grudi ispunjavajuci ih u potpunosti dok mi nekontrolisani osmijeh dolazi na lice.

Brzo se okrecem i trudim se da se ne okrecem. Žurim...

Dogovorio sam se sa prijateljicama poslije toga. Idem...

Pricam sa njima...trudim se... zurim negdje pored.

Sunčica je zaljubljena u dalekim dvorima...

Postoji plan, da te andeli ukradu, ili barem vrate sebi... kaze Balas.

A ja standardno glumim ahmaka u ova glupa doba i razmisljam umjesto da ucim, spavam,iskljucim ovaj zrvanj koji neprekidno izbacuje nove misli koje mi tjeraju san kao da ga zli dusi gone...

Jos jedna noc...

Ovaj puta nije uobicajeno tmurna...cak...neka sreca krece iz trbuha...zavrsava u ocima koje mutnije vide ove mrave na ekranu.

Rodak mi je nasao djevu u drugom gradu i drma ga uveliko ljubavna groznica. Kada joj dopusti da mu kaze da je to nesto lijepo ...

Nakon prvoga susreta je poceo naricati o daljinama koje ih dijele...

Vec sada tka mreze sudbine za koje misli da su scenario koji ih ocekuje...

Ne dopustam da cini istu gresku...nekadasnju moju.

Kazem da vrati film unazad i da pocne zivjeti sada, dok mu je dobro, dok ga voli a ne u nekom losem filmu o zlom snovidenju koji bi po njegovom misljenju mogao da se ostvari u dogledno-nedoglednom vremenu.

Prica mi...u ocima mu vidim kako je polozio oruzje na tlo, kao da je vec sada izgubio bitke koje slijede,skinuo je oklop i prica kao djecarac koji opisuje ogromna cuda susjedovog dvorista i skrivene opasnosti u njima...

A zasto?

Jer misli da postoji mogucnost...

Boze...

Ma daj ...opusti se...uzivaj u tome sto imas sada...uzivaj dok te prozimaju zmarci i lete ti avioni po trbuhu od svakog sjecanja...

Ponovo vidi presijavanja zelenila, ponovo uziva u danu...kaze umoran je, ali sretan...jos samo da ga ne tisti ta neka strepnja od dalekih vjetrova sto mogu donijeti zaborav zajednickih momenata.

Prica mi o tome kako je nakon ...vremena...bio sa djevojkom ne pokusavajuci dokazati...da je musko, macho koji moze imati djevojku isto kao i neke tamo bivse...uspomene.

Pita me da li mozemo biti iskreni u potpunosti i ne zeli cuti odgovor, zataskava rijeci. Ja i dalje govorim... zelim da mu kazem da je proljece tu...da je lijepo...da ga neko voli i da smije da razmota Gordijev cvor u svojemu trbuhu koji ga sjeca...na zaboravljene

Idemo dalje...vidis li ljepote koje su u blizini? Vidis li da to i ona zeli?

Prepusti se...moze biti samo ljepse.

Manche Gedanken lassen sich einfach besser auf einer Fremdsprache aussern. Irgendwie bin ich dadurch noch mehr anonym. Versuche manchmal Gefuhle auf bosnischer Sprache auszudrucken und es fallen mir nur deutsche Ausdrucke ein weil ich mich meiner Selbst und meiner Gefuhle schame, selbst auf diesen Seiten die einen riesen Vorhang zwischen mir und anderen bieten.

Weil, es gehort sich nicht dass ein Erwachsener  Verletzlichkeit und heimliche Gefuhle preissgibt.

Zum Gluck oder leider versteht Sie auch diese Sprache nicht.

Nachher werde ich rausgehen und in dem Sonnenbad der Gefuhle baden indem ich an sie denke.

Ja, die Sonne scheint draussen, aber es ware das Gleiche auc wenn stromender Regen sein Unwesen treiben wurde.

Manchmal fuhle wie ich fehl am Platz bin indem ich von Handchenhalten traume und mir Geschichten uber one night Stands anhore.

Ceznja za njenim mirisom.

Danas sam bio u Sarajevu, primoran poslom. Javio sam gdici A. da cu doci.

Nadajuci se momentima.

Nadajuci se pogledima.

Nadajuci se platonskim drazima puti njene...

Kao suputnika ili prije receno slijepog putnika sam imao pukim slucajem djevojku za koju sam rekao da joj dragi Bog izgleda nije sve mogao podariti.

Poklon je sadrzavao tijelo i lice...

Utisak nespomenute nje koji je trajao nekih dva sata je pio pometen gracijom koja se pojavila iz sporedne ulice.

Kao da je dosla da oblikuje snove moje, kao da je samo dosla na puki tren da pokaze ko je Helena radi koje se ratovi vode.

Upoznao sam ih.

I zaboravio ljepuskastu pojavu.

Znam da ne volis da te zagrlim.

Znam da ne volis da ti kusam obraza slast.

Znam da ne volis kada ti drzim  malene sakice.

Znam.

Prijatelji to ne rade.

Pricala mi je o svojim stihovima, svojim tuznim snima o dalekim ljubavima.

Pricala mi je dok se igrala sa stvarima po stolu dok sam joj drzao ruku i pokusavao je smiriti.

Kada covjek jarko zeli da se zaljubi, tj da si nade nekoga, da li je sljedeca osoba na koju naide u stvari predmet zaljubljenosti ili samo temelj za gradenje ljubavi u samu zaljubljenost?

Kaze da je zaljubljena nakon sto je dugo trazila.

Kaze da se to desilo brzo.

Nije htjela dopustiti da joj kazem da joj je toliko potrebna ljubav da se prepustila osjecaju bez odgovora druge strane.

Kaze da su se razumjeli bez rijeci, igrajuci se sa secerom na stolu, gledajuci u neku prazninu, na silu se osmjehujuci.

Brojao sam mladeze po njenom licu.

Na lijevom obrazu ima tri koji kao da prave neki trokut.

Te male flekice razigrane drazi su se isticale na bjelini njene puti.

Pratio sam joj pogledom crte lica, trudeci se ne skinuti pogled sa tih dvaju zelja koje zovu na utapanja. Uvijek ponavljana.

 Govorio sam joj da kada se zaljubimo, onda ne vidimo nista osim onog sto zelimo...

Ona je zeljela da vidi svog Adonisa.

Zeljela je da bude Julija svoga Romea.

Nije ni cudo sto nije vidjela da se upusta u ljubav prema ljubavi a ne ljubav prema muskarcu.

Morala je ici, nije razumjela zasto zelim da idem sa njom dok se presvuce, iako necemo nista moci pricati.

Rekao sam joj da cemo na taj nacin biti 10 minuta duze zajedno.

Nije razumjela. A ja sam se trudio da izbacim jos neku floskulu slusajuci je kako se presvlaci. Znajuci da ce nestati ponestajalo mi je rijeci.

U sljedecem momentu sam gledao kao odlazi, ja se budim i vracam autu.

Sada sjedim i pitam se da li se to u stvari desilo?

Da li sam danas ceznuo za mirisom puti gdice A. ? Moje Zvoncice.

Za nju...zasad najjaču

Sada bi stvarno pasala neka laganica od Balasa u pozadini. Ali posto je prva na spisku bila neka tuzna klasika ostavio sam je jer me i ona podsjeca na nju, nekadasnju jedinu. Javila mi se nakon dugo vremena jer se nasla u jednom od mojih tekstova. Nasla se u jednom ne znajuci da sam ih sve poceo pisati radi nje nje, za nju, o njoj...kako god. Javila se jer je ponovno vidjela kakav zombi sam one tamo neke godine bio. Kaze da joj je zao i pita za oprost. Oprost za to sto mi je pokazala da se isplati voljeti, oprost zato jer mi je pokazala onu tisu stranu mene. Oprost jer mi je dopustala da joj ruze ostavljam na kisi pred kucnim pragom uzivajuci u svakoj sekundi njenog iznenadenja kada otvori vrata i vidi samo njih. U meduvremenu, nakon vec vise od 6 godina je zovem Seko, sada to stvarno tako i mislim. Kazem joj da mi se smije i cesce javiti, kazem joj da sam konacno skontao da je njena vatra za mene prejaka i da sam konacno skontao da trebam naci nekog drugoga jer uz nju sam mogao...samo izgorjeti.

Ovako... ide nekako, bilo je tu nekih malih ljubavi i poslije toga, bilo je tu nekih prica...malih i sekundicu vecih. Ali nekim pricama je sudeno da se pricaju samo jednom. Vjerovatno sam zato tako dugo busao se u prsa i vikao da sam jak i da imam prioritete koji nemaju veze sa ljubavlju jer to je ipak samo za slabice koji se ne usuduju predati istinskom radu i ostvarenju i ispunjenju koje on sa sobom donosi.“Arbeit macht frei“ sto bi rekao jaran Hitler. Sada se sjetim kako sam mjesecima u pola noci skakao iz kreveta jer sam pomisljao da je auto koje se zaustavilo preko puta dovezlo nju...i nekoga, umiruci svaki puta iznova. Koliko puta sam navlacio bezbrizne maske cirkuskog klauna samo da bih imao priliku da joj pridem i kazem...Zdravo! glumeci lagodnu bezbriznost i velikog fakera koji je nasao ispunjenje u alkoholu i hodanju sa kreaturama slicnim sebi. Tada smo bili pravi muskarci, takmiceci se u tome ko ce se vise unistiti da bi se sljedece jutro slasnije mogao utapati u samosazaljenju zbog neispunjenih snova. Bili smo previse kukavice da krenemo naprijed, da se osvrnemo za drugim krasoticama koje su prolazile. Mi smo uzivali u tome da se godinama kaznjavamo jer taj jedan put kada smo si dopustili da padnemo bili smo i pometeni.

Dok je trajalo...znao sam satima samo sjediti u nekoj vrsti dusevne izmaglice i uzivati...

Uzivati sa glupavim osmijehom na licu...

Daunov sindrom je mila majka koje poze su se tad zauzimale.

Mislim da tad nisam ni doticao zemlju, vise sam nekako lako se oslanjajuci na prste lebdio misleci o tome sta mi je rekla, u kojem momentu je podigla obrvu da bi vec u sljedecem zaigrao krajicak purpurne usne.

Ponekad bi znala pogledati u stranu, tek toliko jer smo bili i previse ociti, jer se vidjelo da oko nas ne postoji nista, sjedili smo na oblacima okruzeni talasima srece koji su nas ljuljuskali dok smo pili ambroziju.

U tim momentima dok bi pogledala u stranu osjecao se se ...izdanim...gledala je nekog drugog...koga...zasto...zar ja nisam dovoljan. Pokusavala mi je objasniti o cemu se radi.

Ali, nisam se ni trudio shvatiti, samo sam vidio kako prica i lebdio dalje, praveci se da sam ljut...

Zamolio sam je da zazmiri i stavi cokoladu u usta, da vidim kakakv okus ima u njenim ustima.

Slavili smo Novu godinu zajedno, objasnjavala mi je dijelove Sarajeva...uporno sam samo klimao glavom. Tek kasnije sam joj priznao da nisam vidio niti jednu ulicu, niti jednog prolaznika nisam registrovao bolje nego sto bih registrovao sjenu drveta pored kojega prodem u trku.

Mislim da mi nije vjerovala, tako romanticni muski ne postoje, ali je presucivala da me ne bi povrijedila.

Rupa u koju sam upao nakon sto mi je rekla da vise TO nije TO je bila duuubokkaaaaaa, obrisi ivica iz pocetka nisu uopste bili vidljivi. Nisam htio ni da ih gledam, svako gledanje uvis bi bilo previse, htio sam ici samo jos dublje.

Trebalo mi je neke 4. godine, mozda malo i vise da pocnem da gledam djevojke drugacije nego nozeve...

Pomogla mi je da ponovo pozelim da podignem glavu, prohodam. Bila je tu cijelo vrijeme. Sada pise mail u kojemu me moli za oprost ako mi je ucinila nesto nazao.

Ne znam sta se tu u stvari ima prastati, mislim da bih, tj znam da bih trebao osjecati samo nepatvorenu srecu jer mi je pokazala kako ljubav moze vladati nad svime.

I zato sam joj u svakome slucaju zahvalan.

Upravo mi pade na pamet kako smo drhtali od zime ali nismo htjeli prestati sa ljubljenjem jer ....ahhhh.

Nedavno smo pricali o tome kako smo ponovno zaljubljeni, nisam osjetio strecanje od tih rijeci kao prije od same pomisli na to. Pricali smo kao dvije siparice koje upravo razgovaraju o prvim simpatijama, nekako neduzno. Nije mi htjela reci o kome se radi, ja sam njoj rekao i ...bio sretan jer imam takvog nekoga za prijatelja.

Gdica A. Opet. Zaokuplja mi misli svojim djelima. Opet. Danas dok sam setao po ovom suncu koje me podsjeca na moj vrli gradic u kojemu tavorim. Dok gledas iz kuce, iz sigurnosti toplog doma, djeluje ti tako nasmijeseno, kao da te poziva da izades vani. Provirim vani, i stvarno u prvom momentu, dok mi leda grije toplina kuce, stvarno djeluje kao da je napolju ugodno. Uljulja te, ono brzinski, primami da mu se prepustis, sa njeznim talasima topline. I onda izades, prepun vjere u ta obecanja. Par metara kasnije, kao da me scepa hladnoca koja izbija iz okoline a vjerovatno jos vecim dijelom iz ljudi i ne zeli da pusti. Samo se skupim, psujuci svojih previse godina, glupost koja nije krepala za svo ovo vrijeme koliko je imala priliku da bdi nad mojim nalicjem . Izgleda da joj je previse dobro i da nece tako brzo dobiti zelju da ide i kod nekog drugog. Pomisljam da je trziste ljudi kojima je potrebna brizna ruka gluposti veoma pretrpano. Uskogrudnost, sestra od gluposti, veoma cest posjetilac u mojoj dragoj carsiji, potpomaze da im ne moze minuti snage, cak i jacaju svakim danom... Ponekad se pokoji pokoji zracak topline promoli i kao da ti govori da nema potrebe da se vratis kuci, da bi vec u sljedecem momentu ponovo zahladilo na temperaturu za koju mi tijelo govori da smo barem u decembru. Takav isti osjecaj pruzaju i ljudi koje srecem. Dok si u kuci izgledaju kao da imaju neki cilj i zelju koja ih pokrece. Vani vec uvidis da si se samo uklopio u rijeku zombija koji ne zele niti imaju bilo sta da kazu. Ponekad naleti neko lice koje ti malo pokaze toplinu ali veoma brzo se istopi u masi bezlicja. Prekrije ga talas hladnoce zubatoga sunca i istovrsnosti misli. Sabur je carobna rijec. Prije nekih par godina prijateljica mi je rekla da mi nedostaje muska osobina koja privlaci djevojke. Osobina koja se tesko moze opisati ali koju imaju muskarci kada predu znamenitu tridesetu...ako imaju srece. „Neki ostanu kreteni do smrti“ kaze ona. Osobina koja se iskazuje nekom smirenoscu osobe koja je vec prozivila par stvari i koja nema potrebe da vise dokazuje bruku nekih stvari. „Nije to da su takvi muskarci slobodni od kompleksa“, kaze ona, „ali oni zrace nekim mirom koji mi daje osjecaj da se na njega mogu osloniti kada mi to kao zeni bude potrebno, osjecaj da sam zensko koje se nalazi u okrilju koje me moze zastititi od ....“. Tu je prekinula pricu i jednostavno usutila gledajuci negdje u daljinu i vjerovatno razmisljajuci o silnim konjima koji joj se nude, posto su princevi u tom momentu zauzeti. Sjetio sam se te price dok je gdica A. zvala jer joj je trebalo to okrilje. Moja mala Zvoncica ima problema, potrebno joj je da budem tu i da kazem stop svim zlim dusima koji je slijede u njenim porcelansko njeznim godinama. Neko kod koga ce se moci barem na par trenutaka skriti dok tutnji oluja iznad glavice. Sabur je rijec kojom se moze opisati stanje u koje dodu muski kada produ tu neku granicnu dob, ako nisu odlucili da je ipak bolje furati se na infantilnost . Ako se to moze nazvati odlukom... Izgleda da sam i ja uspio pokupiti par zivotnih urneka jer sam vidio da rijeci koje moja Zvoncica govori su vec par puta recene i da vec poznajem put preko njenih zidina koji vjerovatno u tom momentu izgledaju puno visi od Zevsovog Olimpa. Tu sam Zvoncice. I osjecam se kao Orfej sa Euridikom, nadam se samo da necu tako i zavrsiti...

Danas smo setali, nedjelja kao narucena, svijetla, umilna. Uspio sam na par trenutaka ne tavoriti u vjecitom grcu iscekivanja i razmisljanja o stvarima koje trebam, zelim, moram uraditi. Svaki vikend sam i kada izadem nalazio nesto sto mi nece davati mira. Neki posao koji se treba zavrsiti ili jednostavno misli koji su me napominjale koje obaveze su ostale neispunjene. Zadnji puta sam uspio postici tu opustenost kada sam gdici A. dopustio da me vodi svojim putevima i utiscima kroz sarajevsku kisu. Ovaj puta nije zeljela da dijelimo sunce moje skromne kasabice...

Setao sam sa rodakom, slusali smo jazz, pricali o suncu, djevojci koju je nedavno upoznao preko telefona a koju jos nije vidio pa je pomalo sanjario  opisujuci njihove sale u kojima su pokusavali da jedno drugome pokazu koliko bi voljeli da nadu zajednicke snove. Lijepo ga je bilo slusati, pomalo i zavidjeti na tim proljetnim osjecajima.

Mislim da cu opet ici do gdice A. u Sarajevo da bih nakupio pun ruksak pozitivne energije koju prebrzo trosim u nasoj maloj carsijici. Ali barem nakon vec vise od godinu dana kada sam imao klasicni burn out od posla mislim da sam ponovo dosao u pozitivno podrucje i da je stvoreno dovoljno energije za ponovno uzdizanje Feniksa.

Bilo je i vrijeme...predugo je bio pepeo, rasuo se vec po vjetru. Upao u tminu beskonacno crnih misli iz kojih se tesko izvuci.

Necu se vise dati zaustaviti, ne zelim da slusam racionalna razmisljanja o tome kako se treba zadrzati na jednom prividno stabilnom poslu samo jer donosi sa sobom nesto dugorocnije , bez obzira na finansije u visini plate Al Bundy iz „Obiteljskih voda“. Znam da bi normalna reakcija bila kada bih se pokudio i nastavio vikati : „dublje“ ali to ne bih bio ja. Rizik donosi opasnosti ali i mogucnosti. Sa drugima sam davno raskrstio, sada i sa sobom.

Just keep on walking...  

Da, idemo dalje. Ali ako Bog da, ne vise usamljenog koraka, pretesko je breme koje nosi sa sobom.  Pricao sam gdici A. o ciljevima, kucicama u cvijecu, ostvarivosti istih, smirivanju sa nekim dusevno bliskim. Interesantno je kako vrijeme vise ide da djevojke koje lijepo izgledaju ne gube svoju draz, ali draz djevojaka koje imaju sta da kazu postaje sve veca, nadilazeci vrijednosti onih cije su hlace tako uske da im se moze citati sa usana a za sminku navecer treba da u komsiluku ili porodici bude barem jedna osoba koja se razumije u konzistenciju mermera...

Nedavno sam pricao sa djevojkom za koju su moji prijatelji tvrdili da nije bas na nivou Heidi Klum ali nakon par sati sa njom koji su izgledali tako prekratki bila je ljepsa od svake utjelotvorene modne kuce koja se ne usuduje okrenuti jer ce pokvariti visesatni trud svog frizera...   

Nije mi do glupe zenske price , rekoh joj nastojeci zadrzati cvrstocu glasa za koju sam mislio da ce je uvjeriti u istinitost izjave.
Previse sam ...umoran od objasnjavanja i raspravljanja o razlicitim ljudskim sklonostima, teme koje se u nekim dobima ljudskog zivota raspravljaju potpuno neumorno. Pitali su me nedavno da li bih volio da ponovo imam relativno neduznih 19 godina. Nije trebalo puno, mozda nekih par djelica sekunde dok sam kratko i jasno odgovorio da to ne dolazi u obzir. Kada se samo sjetim nesigurnosti, uvjerenja za koje sam se bio spreman boriti i vec par mjeseci poslije zauzimao potpuno suprotno stajaliste jer...sam sazrijevao...ako se to uopste moze tako nazvati. Ja bih prije rekao da sam postajao samo umorniji, svjesniji bezlicnosti mnogih stvari, jednoobraznosti svih pa cak i mene.
Poimanje da se mnoge stvari ponavljaju na apsolutno identican nacin postane nekad cak i opterecenje, jedina stvar koja mi je pokazivala da sam ziv su bili adrenalinski kicks kojima sam se obasipao da bih sebi dokazao da se jednolicnost moze i razbiti. Svjestan sam da je vecini ta jednolicnost sasvim dovoljna i da vjerovatno(sigurno) ne razmisljaju o tome jer je prelazak iz jednog dana u drugi sasvim dovoljna zanimacija koja se treba slijediti sve dok ne dode pozna jesen u kojoj bi trebalo da se zapitamo par stvari, tipa sta smo bili, gdje, sta smo postigli, ako uopšte pomisle na to jer ce vjerovatno biti zadovoljni i ako vide djecu kako odrastaju.
Zasto cekati, zasto ne pokusati u ovom momentu biti tu, biti svjestan da je ovo momenat koji smo cekali.
Trenutno uspijevam osjetiti tu magiju samo dok me drma adrenalin, dok drhtim od udaraca endorfina koji se izlucuju.
Znam da je cilj svega toga, nas kao pripitomljenih zivotinja, da osjetimo feromone i dopustimo si da nas vode.
Razumijem je kada dode i pita me zasto se ne okrecem oko djevojaka koje me okruzuju, i ona samo dopusta sebi da se povinuje Darvinu i njegovim, sa vjerskog stajalista, neosnovanim razmisljanjima.
Povinuje se normama, ta rijec, barem za mene, ima poprilicno jako negativno znacenje.
Nije mi do glupe zenske price rekoh joj, nije mi do supljaka koje si medusobno prosipamo iako je prica odlucena i prije nego je prva rijec izgovorena.
Bilo bi ispravnije reci: „nisi zenka sa kojom zelim da razmjenjujem tecnosti“.
Zelim da uzivam u momentu u kojem sam jednostavno tu, ne zelim, barem na par momenata da budem opterecen nagonima.
Zakljucak... umoran sam, svakim danom sve umorniji. Da li sam ostario ili jednostavno bez nade? 

Govori mi da je usamljena, govori mi da joj je tesko, govori mi mnoge stvari u nadi da cu mahnuti rukom i odagnati sve te babaroge sto se vrte oko njenog prozracno bijelog lika koji vec sa sa kilometra pokazuje koliko je lomljiv i kao da poziva sve Abraksase nasega doba da dodu i da je slome.

Gledam je, gledam kao malu zvoncicu iz Petra Pana i nastojim da se sakrijem u svojim rijecima i govorim joj kako usamljenost nije brod koji kontrolisu drugi nego upravo mi sami kada spustimo obrve i pokusavamo naci prijatelje ili pocnemo da cupkamo od nervoze uz ritam muzike u nadi da ce nas muzika uzdignuti na svom nevidljivom a tako opipljivom plastu iznad svega toga.

Otkrovenje trazi u mojim ocima, a nalazi samo...mene, trudim se da joj objasnim da njeni prozracni roza svjetovi nisu mjesto gdje zivi vecina ljudi koja je okruzuje. Da su njihova bivalista mnogo nize, prepuna tmine u kojoj bauljaju kao pauci u nadi da naide neko ko ce podijeliti njihovu mrezu sa njima. Dobrovoljno ili ne...

Sve ja to nesto mislim, pogledam je u oci i opet se izgubim u tim dubinama koje mi navode koljena na klecanje.

U nekim prijasnjim zivotima o kojima sada ne zelim da tavorim sam bjezao od slika koje takve oci daruju ubjedujuci se da sam i ja jedna tmurna dusa u paukovom oblicju ne zeleci je povuci u moje tmine Hada.

Definitivno moram prihvatiti sebe prije nego pocnem traziti svog meleka u cijim ocima zelim da tonem svaki dan iznova, da konacno bez primisli i straha dobijem zelju da se nekome posvetim bez straha da ce morati dijeliti moje puteve koji nisu uvijek osvijetljeni jarkim zarom ...

Predugo je trebalo da vidim da sam samo jedan od mnogih ...to je djelimicno i porazavajuce jer se svi tako rado ubjedujemo da smo bas mi ta jedinka koje je u necemu posebna.

Ego je veoma jako izrazena ljudska osobina.

Pozitivna strana je kada vidis da i drugi potucaju, ispuste si medusobno ruke ali nakon odredenog odredenog vremena ponovo nadu put..jedno do drugog.

Razmisljam da li se u stvari bojim prosjecnosti???

Toga da ce se ta planinska jezera zasititi moga lika?

Toga da ce uvidjeti da sam i ja samo jedan od mnogih?

Jest da sam jedini koji je moze gledati kao jedinu princezu na svijetu ali da li ce ta slika izbledjeti jer smo je previse gledali pa ce pozeljeti da proba ljubav nekoga ko je nece gledati kao jedino zivo, lijepo, carobno, zamamno, krhko, zensko bice na svijetu dok je dizem na pijedestal osjecaja?

Pubertet je tako daleko a opet tek sada uvidam da dizem glavu spreman da je drzim za ruku, znajuci da cemo se nekada morati i rastati ali uvijek nalaziti put jedno prema drugom.

Gledam je, gledam kao malu Zvoncicu iz Petra Pana i dok lagano cooliram govorim joj kako ce to sve da bude u redu i da sam to vec 836 ziliona puta prosao i da je to sve za mene macji kasalj.

Da li mi vjeruje???

Vec jedno odredeno vrijeme se nalazim na jednoj raskrsnici koju treba da pametno prodem.
Ili makar u skladu sa svojim mogucnostima
Iz prvobitne dileme se izvelo jos par podpitanja. Radi se o elementarnim cinjenicama koje me primoravaju da postupam voden razumom a ne srcem (kao i vecinu (edited) u zivotu, nazalost).
Dilema koju trenutno imam je da li sam lijen ili sviram onoliko koliko sam placen.
Kao i obicno radi se o novcima. Zarađujem određenu svotu, za koju smatram da nije primjerena. Ali ko je vec zadovoljan svojom platom...
Ostali suradnici zarađuju slično kao i ja i prilagođavaju svoj radni učinak shodno tome. Više instance pokušavaju da povecaju produktivnost bez adekvatnog stimulansa. Pitanje koje za mene proizilazi iz svega toga je da li se trebam truditi u skladu sa svojim mogućnostima iako smatram da nagrada nije odgovarajuca ili trebam raditi koliko mislim da je dovoljno i raditi kao i ostali tj. taman toliko koliko se mora i samim time se ponekad izvlaciti na racun svojih kolega.
Sjecam se vremena u kojem sam na sve nacine pokusavao ostati duze na poslu jer je to znacilo da cu vise i zaraditi. Sada se bunim kada se osjeti potreba da se vrata kaveza otvore 15 minuta poslije nego uobicajeno. Da li sam zbog toga lijen?
Za tu kolicinu novca, jesam, ali cu pokusati plivati dok ne dobijem bolju priliku. Jedino ne bih zelio da mi u toj nesvjestici ili ukrocivanju samog sebe (po ko zna koji put) ne prode duzi vremenski period i da se jednoga dana necu probuditi i shvatiti da sam u toj nekoj teznji i s(edited)vanju samoga sebe u tolikoj mjeri zavarao samog sebe da imam iza sebe porodicu a prvobitne probleme nisam rijesio. A vec se nalazim u zlatnom razdoblju od nekih 50 godina starosti...I shvatim da sam vrijeme proveo bez nekog, makar djelimicnog dusevnog ispunjenja. I previse primjera me okruzuje da bih makar i na trenutak mogao da saperem tu gorcinu koja izbija iz svake njihove pore. Dovoljno ih je samo pogledati i vidjeti da su i oni nekad sanjali...tako davno.
Kazu u nadi se zivi. Ja dodajem da se u nadi i umire.

Osobina koja je u svakom slučaju pozitivna, ako se nalazi u određenim okvirima. Na jednoj strani možemo imati revnosne samokritičare koje se u nekom širem obliku nazivaju perfekcionistima i kojima sam trenutno u određenoj mjeri okružen. Primjeraka 2. Oni pokusavaju živjeti unutar okvira koje su sebi zadali i po svojim pravilima i u većini slučajeva pokušavaju podrediti svoju okolinu svojim nagonima jer, vjerovatno, misle da je to jedino ispravno i da mi ostali jadnici nismo dosli do te razine nirvane i da nam stoga treba pod hitno pomoci da nas Borg asimilira i postanemo isti. Svaki otpor je uzaludan. Ako se neko pomisli usprotiviti makar i u najmanjem obliku automatski zauzimaju ulogu spanskih inkvizitora koji su ugledali blasfemiju kako se siri brzinom vatre.
Ne mogu da poimaju da neko odbija silni trud koji oni ulazu u sebe i okolinu. Na suprotnoj strani ili nesto kao opozicija su vrsta cinika koji nemaju snage ili ne zele da sebi odrede granice unutar kojih ce se kretati i stoga zive vecinom u simbiozi sa neki iz opozitne grupe. Oni stoje po strani i posto sami nisu sposobni da prave okvire koriste priliku da kritikuju pravila i nalaze im zamjerke.
Tu vec dolazim do svoje teorije da su cinici razocarani romantici koji se ne usuduju biti ponovo u centru emocionalnog zbivanja, makar ne u onoj mjeri u kojoj su to cinili ranije.
I zato poneki primjerci pokusavaju da pisu umjesto da cine konkretne stvari sa svojim zivotom...

Ponovo razbijam nesanicu alkoholnim isparenjima sa nadom da ce strahovi koji me ponekad progone u trijeznom stanju nestati makar na par sati. Da li sam ja u potpunosti svjestan svojih postupaka u tim momentima kada se pokusavam osloboditi svakodnevice, tog tako jednostavnog izraza koji iza sebe krije puno vise nego puku rijec koja ga iskazuje. Jedino u tim momentima nalazim izgovor da budem onaj dio sebe koji kada sam „svjestan“ pokusavam da prikrijem. Tu vec dolazimo do stvari koje se zove shisofrenia iliti slicne bolesti. Ne vjerujem da sam dogurao tako daleko ali ko ce ga znati:) Ponovo slijedi izlazak medu „individue“ koje nemaju nista da kazu ili ih nisu naucili tim stvarima koje ljudske se zovu, ali koje korijena naci ne mogu kod ljudi koji su duhovnost prijemcili kao nesto daleko kada su bili mali ali sada trenutno to djeluje kao daleka i nepoznata proslost izmedu apaticnog posla i zene koja zivcira...Ovo su momenti kada se usudujem sam sebi reci da sam se usudio makar na par momenata pomisliti da sam pa makar i uz pomoc alkohola dosegnuo razinu na kojoj razmisljam malo dalje od svoga rucka ili onoga sto se mati ili zena smiluju uz negodovanje da stave pred mene. Da, zelje postoje, koliko sam jak ili ustrajan da ih pokusam ispuniti?Ne znam. Trenutno sam u izmaglici koju uzrokuje metanol, etanol ili kako se vec zove ta tvar sto od mozga kasu pravi. Jos uvijek pokusavam, ali jos ne znam da li imam snage da...Ma to sam samo ja, moje rijeci ne pokrecu, moje rijeci samo pokusavaju izraziti unutarnje borbe koje se vode u zelji da se dopadnes drugima a istovremeno ostanes vjeran sebi, ili onome sto mislis da jesi. Iako u to nikada ne mogu biti siguran...Idem sada pod izgovorom promila, da budem ja ili makar dio koji zelim da budem...

2.dan.Bajram je prosao a nadam se uskoro da ce proci i ovo zavrtanje u stomaku i da ce ovaj orkestar u glavi prestati da svaki zvuk u mojoj blizini pretvara u bol. Nadoknadio sam sve i za ovaj Bajram a sudeci po onoj staroj narodnoj da ne mozes racunati da si se napio ako te sljedeci dan nije stid izaci na ulicu napravio sam predracun za sljedecih mjesec dana a mozda i do sljedeceg Bajrama. Plesali smo(tj. bezeze teturali), pjevali (tj. krestali iz sveg grla), nabacivali se curama (tj. trudili se da ih onesvijestimo zadahom dok smo se borili za ravnotezu). Uspio sam par (edited) i zaspati u toku plesa.Kazu, ja nisam nesto siguran. Drago mi je sto je dosao lijepi Bajram ali mi nije drago sto su ostale sve navike od proslih godina. Makar sam vidio da je bilo ljudi koji su spremni nekada uraditi nesto drugacije.Opustiti se i ne razmisljati o drugima.Ne znam, ali vjerovatno je i njima ovih dana nezgodno izaci u carsiju. Svijetli primjeri zezanja do bola su ovaj (edited) bili Hota i Gazija i u to ime im cestitam. Svaka cast momci na plesackim i pjevackim perfomansama !!!Idem sada nastaviti sa necim kiselim u nadi da cu citav dan moci provesti u krevetu...Glava...

1. dan.“A gdje sam ja?“ bile su Nedimove rijeci nakon neznanog broja pivi.“Ja jedva stojim„ kaze Namik; Cile odgovara: „pa zar mi stojimo?“ Namik je prosuo pivu Nedimu po glavi a ovaj ga je samo pogledao i nastavio piti. Adem je htio da se sagne i zaveze cipele ali samo je uspio da nekim cudom sam po sebi prospe pivu,vecinskim dijelom po glavi, nato je ustao i poceo da psuje sve po redu jer je mislio da je to neko drugi uradio. Ja sam se citavo vrijeme branio trenirajuci olimpijsku disciplinu: branjenje od pive koja leti po citavoj Obali. Bilo je i par endema koji su kao i ja pili sokove ali smo bili neznatna manjina koja se branila i uzaludno pokusavala da drzi ritam sa ostalima koji su vec bili dobro zagrijani. Par djevojcica starosne dobi:“Ja veceras zaboravila cuclu kod kuce“ su pokusavale da glume Lolite na stolovima sto im je i uspijevalo jer se neko uvijek brinuo da ne upadnu sa svoje pozicije na stolu koju nisu izgleda namjeravale napustiti makar dok se ne pojavi mama ili bolnicarka sa aparaturom za ispumpavanje stomaka. Nakon dosta pokusaja da prodrem do manjine budnih sivih celija u Namika, nagovorio sam ga da krenemo u disko u nadi da cemo tamo cuti drugu muziku osim narodne ali uzalud sam se nadao jer uz narodnu se bolje cuga i tamo je drmala Ceca, Dragana itd. i posto smo se nakon pola sata probili jedno 10 m kroz disko uspjeli smo ostaviti jakne koje su se natopile tecnoscu jer su stolovi bili prepuni prevrnutih pivi i konzervi. U WC-u sam vidio sta su neki danas jeli i izgleda da im nije godilo pa su sve vratili napolje.U gomili sam se spotaknuo od neku djevojku koja je cucala u zasjedi na podu i nije reagovala ni na kakve poticaje. Mozda je bila zaspala a mozda je jednostavno uzivala u tim trenucima kada je mogla sa tugom da misli da bi mozda ipak bilo bolje da je popila samo dvije a ne i onu trecu pivu. Sada bih vjerovatno nazvao par ljudi za koje znam da ce im glava danas biti velicine osrednje sportske dvorane u kojoj svira plehana muzika ali bojim se posljedica jer veceras cu i ja sjesti sa rajom da smirimo par kapi alkohola pa...

Srecom pa nas odgajaju na taj nacin da stvari koje se desavaju ne uzimamo previse srcu jer «bice bolje»Vecinom je ta izjava povezana sa tihim skoro precutnim «mozda» . Nemas posla, nemas mogucnosti , ma bice bolje,mozda. Kada ljudi dodu sa strane i vide vanjstine nasih svagdasnjih zivota prijatno se iznenade jer smo tako mirni i zadovoljni. Idilican zivot stas...Zlobni jezici ce mozda ustvrditi da smo priuceni flegmani iako to misljenje vise i ne dijelim jer to se nalazi u meduvremenu u krvi, to mirenje sa sudbinom bez obzira na dogadaje.. Kada odemo na stranu dobri smo radnici jer svaki dan radimo kao da nema sutra, jer onaj glas u nama kaze da posao u kojem se moze dobro zaraditi i onako nije duga vijeka. Sa druge strane nisam upoznao ljude koji sa malo mogu uciniti tako mnogo. Nemoramo imati ni skupa pica niti ekskluzivna jela nekada je dovoljno samo da se skucka jedna flasa vina i da se bude sa pravom rajom i zivot je ponovo na svom mjestu.

Najgori osjećaj je kada moram sam sebi da priznam da sam uspio(ponovo) biti fantastično glup. I to taman nakon što sam sebe ubijedio da uspijevam razumiti ljude i njihove porive. Poznavati ljude je disciplina u kojoj sam dobar, mislio sam. I svaki (edited) vidim iznova da sam početnik u toj disciplini. Najgore i jeste kad se uljuljkaš u tobožnju sigurnost koju neki nazivaju samopouzdanje a meni ponekad izgleda kao nespremnost da se vide i spoznaju tako očite stvari. Savjete sam odbijao jer „ ja znam bolje“. I onda kad se konačno osvijestiš vidiš koji si debil čitavo vrijeme bio. Da li sam nešto iz svega toga naučio, da li ću ponovo učiniti istu grešku? Vjerovatno hoću jer kad se osjećaji uključe dio mozga koji je zadužen za logiku se u potpunosti isključuje ili se puni informacijama koje ga zavaravaju. Ovo će me valjda naučiti da drugi (edited), ako već nisam sposoban da sam normalno razmišljam treba da poslušam druge koji su to u stanju. Ali djelići zadrške srca koji se skupljaju sa godinama utiču na to da se svaki (edited) sve manje opuštam i dopuštam da mi se neko približi. Možda bih se i mogao vratiti na neka davna polja, tj. iskustva i pokušati krpiti ono što je u negdašnjim stoljećima bilo, ali trenutno osjećam jedino želju da stanem na ovom mjestu i da krenem dalje bez osvrtanja na iskustva koja su me vjerovatno ojačala nakon što su me srozala. Gledati unaprijed...lijepe riječi. Pitanje je samo koliko vremena to jos trebam činiti jer situacija nekad izgleda tako statična. Trenutno se krećem unaprijed i to mi izgleda pomalo nestvarno jer nisam navikao na iskustva te vrste. Da li moje vrijeme dolazi? Da li se smijem ponadati ili je ovo još jedna optička varka koja me treba izmamiti iz školjke prije nego opet doživim imploziju. Ako stvarno krene unaprijed, iznenadiću se...

Pitam se sta ustvari volimo na voljenim osobama? Da li ih volimo, ili pustamo hormonima da upravljaju nasim tijelom iskljucujuci razum? Da li volimo nekoga zato sto on voli nas? Egoisticni osjecaj da smo voljeni... Da li je to satisfakcija? Koliko volimo razumom, a koliko srcem, i da li je moguce objediniti te dvije stvari? Da li su odgovori u tolikoj mjeri porazavajuci da je bolje ne traziti put prema njima? Ili je bolje kao i vecinu stvari u zivotu prepustiti da nas vodi bez nekog svjesnog uticaja nas samih? Zaljubljen covjek ionako ne razmislja, on cini...prepusta se.Zbunjuju me moje sopstvene rijeci, pokusavam u mislima naci nekog sugovornika kojega bih mogao osloviti za pomoć. Na pamet mi pada nekoliko osoba koje vjerovatno misle o istim stvarima ali se isto kao i ja stide otvoriti Pandorinu (edited)iju koja bi otvorila put mnogim daljim pitanjima koja traze odgovor od nas, koji sa jedne strane trazimo odgovore nekako stidljivo jer se bojimo odgovora koji bi mogli imati oblik kojeg smo se bojali. Trazimo odgovore,bojeci se istovremeno, ne zeleci ih naci. Jednostavno se prepustiti, uzivati, ne razmisljati,najlakse je. Prepustanje strujanju mi nije bila nikada jaca strana. Pitam se sta ustvari zelim,osim nekoga ko ce me zagrliti i reci da me voli.Zar mi je ikada trebalo nesto vise...

Sve cesce sam nazalost prisiljen da gledam kako su neke stvari svakodnevica iako se ni u kojem slucaju ne ubrajaju u bezazlene. Sasvim je normalno iliti nenormalno da se za skolu placa tj da se kaze koliko kosta ocjena. Mnogi predavaci se ne zele prodati tek tako «jeftino». Zalosno je uvidjeti da se znanje sve manje cijeni. Ko ima jakog babu moze upisati i zavrsiti sta hoce. Ostali mogu pokusati sa znanjem sto je ponekad ali nazalost sve rjede dovoljno. Casnih izuzetaka medu predavacima ima ali se mogu posmatrati kao endemi davno proslog doba koje se nece uskoro vracati na ove prostore drage nam Bosne iz koje svi manje vise pokusavamo pobjeci. Sa vremena na vrijeme vidim plakate za tribine veoma smijesnih naslova tipa :»Zasto mladi zele otici iz Bosne» . To pitanje je vjerovatno ostalo neodgovoreno samo u glavama onih koji su pravili te plakate. Postajem zloban , ne valja mi to evo prestacu jer nije fino ovako pisati o intelektualnom osloncu nase predivne BiH .

Imam osjecaj da su price jednog razdoblja ispricane. Price koje pricam i koje se pricaju radi upoznavanja sebe i drugih. Dokazivanje na tom nivou je zavrseno. To ne znaci ni u kojem slucaju da sam zavrsio sa ucenjem, samo prelazim u drugu stvarnost, nivo, dimenziju ... sljedecu rundu ove ponekad lijepe a cesto i veoma zamorne price koju nazivam proputovanje kroz zivot. Uvidam besmislenost dokazivanja bilo cega, sebi i drugima. Vise me ne zamara kada vidim da i drugi ne zele da uce na tudim spoznajama nego moraju lupati sopstvenom glavom o zid. Otkrivam cari mirnih momenata. Spoznaje sebe bez potrebe za tudom potvrdom. S jedne strane se osjecam nes(edited)n okolinom, fokusiram se na uzi dijapazon stvari. Drago mi je kada vidim da me neki slijede. Neki ostaju ne zeleci da ... valjda se to zove odrastanje, ne znam. Dosta mojih vrsnjaka je sazrilo prije mene, sada sa odredenom vrstom rezignacije otvaraju svoj krug za mene, mada osjetim odredenu vrstu nevjerice, koja im ne dopusta da vjeruju da sam stvarno spreman. Pricao sam sa prijateljem, usporedivao razdoblje od prije 2-3god. i sada. Smireniji sam, sabraniji, imam cilj. Nikakva filozofija, jednostavno mirenje sa opcim konvencijama kojima sam se dugo opirao, nalazenje sebe u svemu tome...
Da, to sam ja. Ogorcenje vise ne govori iz mene...

Ljeto definitivno utice na ljude u pozitivnom smislu. Ljudi se zaljubljuju ko ista. Ovo pisem vise na sugestiju nego sto stvarno mislim o tome. Edin mi je rekao da su moji unosi prepoznatljivi po sjeti koja ih prozima, nesto kao vodic za suicid. To nisu bile njegove rijeci ali vjerujem da je to htio da kaze (i on se izgleda zacopao). Pokusacu, nadam se da cu i uspjeti, uvuci vedrije tonove u melankoliju koja me prozima. Svaki dan vidim parove.Drze se za ruke, hodaju na svojim oblacima koje su satkali i za koje vjeruju da su jedinstveni i da vjecno traju. Takve slike bude razlicita osjecanja, zbunjuju me na momente. Pozelim i ja, da se usudim predati bez primisli, bez razmisljanja o mogucim posljedicama. Vidis, odmah su tu nekakve posljedice. Cistog srca uci u vezu, sa slijepim zanosom, ne razmisljajuci o milion stvari koje samo smetaju onom osjecaju kojem svi (ili skoro svi) tezimo. Govorim o cistoj nepatvorenoj ljubavi koja ne poznaje novac i izgled, o ljubavi koja te prozima i cini slijepim na tako zadivljujuci nacin. Ali onda se sjetim sebe...Rodak mi je bio sa djevojkom za koju je kao i svi ostali pretpostavljao da je jedina zena koju ce moci pogledati otvorenog srca. Naravno, ostavila ga je. Tome je sljedilo razmisljanje o tome u cemu je pogrijesio. Hodao je izgubljenog pogleda nemajuci druge teme osim njene. Otisao je u Sarajevo pokusavajuci u ucenju naci tisinu u glavi koju je prizeljkivao. Kaze da se onesvijestio od gladi jer nije bio svjestan da hrana nije bila sastavni dio njegovog dana neko vrijeme. Pitao me je kako ce sada moci nekome dati povjerenje. Kako ce moci biti sa nekim u potpunosti. Reako je da jedina zelja koju ima u zenskom drustvu ni u kome slucaju nije ljubav. Zeli da povrijedi, da ucini sto je ona ucinila njemu. Ako to uradi, 1-2 (edited) stvorice klonove samoga sebe. Sjecajuci se vremena od prije nekih milion godina kada sam pokusavao da razjasnim istu dilemu rekao sam da nakon nekog vremena shvatis da ne bi trebalo da krivis ikoga. Ne vrijedi radi proslosti upropastavati prelijepe momente koje sebi uskracujes misleci o tome. Dok gledam parove na ulici sve sam vise ubijeden da sam u pravu, ili...?

Ljubav na prvi pogled definitivno postoji. Da mi je neko to vece rekao da ce me jedan pogled tih ociju dovesti do toga da sebi izgledam kao jedan od likova iz crtanih filmova, kada mu vilica padne na zemlju, sigurno mu ne bih vjerovao. Cak, nasmijao bih se i rekao da sam se odvikao od tih gluposti. Dugo je proslo otkako sam zadnji put osjetio nesto slicno. Da jedan dan kazem, da ne zelim imati osjecaje prema djevojci, osim onih fizickih, i par sati poslije uhvatim sebe kako hodam sa glupavim osmijehom na usnama, gledajuci kroz oci koje u tom momentu jedino nju kristalno jasno vide, a sve ostalo kao da tone u nekakvu maglu. Pozelim ponekad vristati njeno ime, jer zelim da citav svijet zna. Da svi znaju da je gledam pogledom koji zeli da joj kaze:da je JEDINO bice zbog kojeg navece zaspim i ujutro se budim sa osmijehom lebdeci kroz dan sanjajuci sebe pored nje. Svo ovo vrijeme, u kojem sam odbijao drugim djevojkama dopustenje da produ pored pomno napravljenih zidina, kao da se nikada nije desilo. Cak i potmula upozorenja iz dubine svijesti koja su govorila da ce me i svaka sljedeca povrijediti, kao i ona neka davna, kao da su zamukla. Predao sam se u potpunosti, iako nisam siguran da li ce se eho mojih osjecaja vratiti. Ali, to je rulet koji svi ponekad zaigramo, i dio njegove cari lezi u neizvjesnosti. Iako sam previse puta zazelio da su ulozi manji, mnogo manji.

Nacionalnost.Opasna tema, znam.Ili da kazem ogranicavanje ljubavi. Necu pisati o praznim porukama lidera, spustam se nize tj. dizem se puno visocije. Pokusacu reci nesto o ljudima koji to pokusavaju gledati sa drugog gledista nego sto nam vrli celnici zele da kazu. Najbolji prijatelj mi je, O boze, druge vjere. Vjerujem mu, vjerovatno vise nego vecini koji se busaju u prsa govoreci kako se u vjeri treba pomagati. Dovoljno je to (edited) dokazao. Ma nije on tema ove price iako se u nasem prijateljstvu mogu vidjeti mogucnosti normalnog prijateljstva, bez obziranja na vjersku upucenost. Na sve ovo me ponukao razgovor sa djevojkom koja kaze da joj je momak musliman i da ga voli, ali da svojim roditeljima ne bih smjela reci da su zajedno. Da li je komunikacija medu ljudima stvarno unistena do te mjere? Da li su ove nove generacije spremnije da se otvore bez predrasuda? Mozda sam pesimista ali cisto sumnjam...Jos uvijek smo previse puni otrova o kojem ne zelim da gubim rijeci. Izlazimo na ista mjesta, gledamo se zainteresiranim pogledima sve do onog momenta dok se ne upoznamo i onaj drugi ne kaze pogresno ime.U Doboju sam bio ja onaj sa pogresnim imenom a moj pajdo u Tesnju jer smo bili inovjerci.Uvida se zelja da se pokusa. Stidljiva zelja, na klimavim nogama, ali tu je...Jos uvijek smo pojedinci koji se ne usuduju dignuti glavu, svjesni da su u pravu. Ali , nazalost istovremeno svjesni svoje slabosti. Zadojeni gorcinom jos ne uvidamo da svi imamo iste strahove. Strah da ce se ovo opet ponoviti. Komunikacija je vjerovatno rjesenje za one smrtnike, nesretnike koji su osudeni da zive ovdje.Idealno rjesenje je naravno bijeg u Njemacku ili slicna mjesta gdje se tolerancija pise malo vecim slovom.ALI, posto to nismo u mogucnosti trebali bi pokusati ljude gledati kao ljude a ne kao : Sokce, Vlahe ili Balije. Vjerovatno previse idealiziram, vjerovatno ce mnogi pobiti moje razmisljanje sa dvije rijeci, ali ovo pisem onima koji zele da pokusaju. Da pokusaju znajuci da su vece sanse za neuspjeh nego obratno. Ma to sam ipak samo ja i moje rijeci su tako male ali...

Pricao sam sa prijateljem o neduznim vremenima. Na kraju smo zakljucili da ta vremena i nisu bila toliko neduzna. Govorili smo o nasem zivotu izmedu prvog osnovne i sada. On je govorio kako se rado sjeca tih vremena, ja sam po obicaju navodio lose strane, koliko se u tim okvirima moze govoriti o losim stvarima. U tim vremenima obrambeni mehanizmi nisu bili u potpunosti funkcionalni, jer ni licnost to nije bila.Oziljci su ostali,kao i zelja da se to potisne,sto dublje, do vjecitog zaborava. Sjecali smo se lijecenja kompleksa i nesigurnosti puberteta u kojoj smo trazili svoje mjesto medu drugima. Onog osjecaja kada izades sa prijateljima, osjecajuci se strasno nesigurno u nepoznatoj okolini, pokusavajuci to nevjesto sakriti smjelim frizurama za koje vjerovatno samo to razdoblje zivota ima opravdanje. Gledali smo stare slike sjecajuci se koliko nesigurnosti se krilo iza tih nevinih osmjeha. Govorili smo o instinktivnom stvaranju grupa istomisljenika, ili onih koji su mislili da to jesu. Bili smo zajedno,ne uvijek sretni ali to bi bilo previse za traziti.Nije bilo danasnje klasifikacije na osnovu roditelja, tipa: Moj babo je jak, pa cu se druziti sa tobom, iako mi nisi posebno drag,bili smo puno manje svjesni materijalnosti zivota i ljudi. Sa jedne strane smo bili jednostavniji, jer smo se koncentrisali na same sebe sto zbog manjka izbora, sto zbog toga jer smo bili stvarno takvi, sa druge strane nisam siguran da li je upravo to bio nas nedostatak jer u danasnjem dobu to vise nisu relevatne stvari. Nije vazno da li si sposoban za razgovore i priopcavanje samog sebe ili pokusavanje shvatanja onog drugog, vazno je (znam da se ponavljam) da imas para pa ma kakav da si. Ali danas nakon tih par godina sto su prosle, kada vidim te ljude sa kojima sam provodio godine u drustvu i kada ucinim nesto sto smo cinili prije, vidim da se iza vecine ljustura krije ona ista malena osoba koja trazi svoje mjesto u drustvu.Samo sto to ovaj (edited) cini na manje nesiguran nacin. Misli da mu je korak siguran kao sto i ja to mislim. Sve dok ne ostanemo ponovo sami i ako se usudimo, pocnemo da razmisljamo iako to skoro nikada ne cinimo zbog straha da ce neko primijetiti da smo u osnovi ostali isti, samo stariji a ponekad i iskusniji...

Prijateljica mi je zamjerila da mi nada u zivot nije jaca strana. Kaze da se trebam probuditi i osvrnuti jer nije svijet tako crn kakvim ga opisujem. Dok mi je pricala gledao sam je, mislio da li to ona ubjeduje sebe ili mene? Pokusavam to sebi objasniti razlicitim stajalistima ili okruzenjima za razvijanje licnosti, ali mozda je razlog jednostavno u zenskoj emocionalnosti koja je vodi i ne dopusta joj da u tolikoj mjeri razmislja o realnosti kao musko. Mozda se ona zavarava mislima o princu na bijelom konju, a ja vidim samo kljusad nemocnu da nose nadu. Mozda je zavaravanje samog sebe osobina u kojoj sam ja jak...Ali unaprijed znam da je rasprava o razlicitim uvidima u realnost uzaludna, posto je ne mogu ubjedivati u svoj stav ako ni sam nisam siguran da li sam u pravu. Ona jeste pametna, za jedno zensko, ali vjerujem da ipak srce nadvladava u njenim razmisljanjima.Eto...Ona kaze da ljubav nije beznadezna, da se seli na jedan drugi nivo nakon prve zasljepljenosti i bezgranicne srece. Pokusavam to razumjeti, ali mi tesko ide. Opustanje u danasnje vrijeme nije disciplina kojoj se smijem odati,misleci kako je ljubav jaca od puteva koji nam se otvaraju. Ne kazem da se ne smijemo zaljubiti ili nadati, naprotiv to nam je potrebnije nego ikada.Samo opreznije. Jer Amorova strelica nema samo uticaja na pozitivne osjecaje. Svi govore samo o prvim momentima srece,i presucuju momente kada je Amor promasio svoj cilj i strelica pogodi kamen.Ali... upoznao sam nju... koja nije tu, ali cini sve da me uvede u svijet nade, za koji sam bio uvjeren da sam se ubijedio da sam zaboravio i protjerao. Oprezno prihvacam njenu nadu koju mi pokazuje,sa zadrskom srca, ali uvidam da neke stvari ne mogu zatomiti .Iako bih ponekad zelio...

Pojam mogucnosti ili nemogucnosti postizanja srece je ono sto me u zadnje vrijeme zaokuplja. Spreman sam tvrditi da je taj dozivljaj u nekim aspektima individualan tj. razlicito pojmljiv.Spreman sam cak tvrditi da pojam srece zavisi od intelekta koji preraduje informacije o sreci. Intelekti koji nisu zaokupljeni relativno velikom kolicinom cinjenica lakse preraduju, ili se prepustaju tim tako jednostavnim, veoma kratkim, a opet osjecajima kojima se ja ne mogu prepustiti jer u datom momentu nisam siguran da sam to zasluzio, ili razmisljam o dugotrajnosti tog momenta, ili o negativnim stranama koje je mogucno uzrokovao.Sada zvucim arogatno,znam, iako mi to nije namjera.Arogancija se cesto mijenja sa davanjem oduska ili sa nerazumijevanjem onoga sto neko zeli da kaze. Ne razumijem =bojim se = sto ne razumijem moram od sebe odagnati ili unistiti. To su reakcije koje se cesto vidjaju u razgovorima izmedu ljudi. Nekada sam sretan jer sam introvertno apatican tj. ne razmisljam. Nekada sam sretan jer sam imao srece da vidim lijepe oci u djevojke za koju sam u tom momentu pomislio da bi mogla da krije dasak inteligencije iza tih dugih trepavica.Sada sam sretan jer sam uspio izraziti mali dio srece koja me obuzima kada se usudim prepustiti tim osjecajima skoro pa potpuno...Srecan sam sto u tome nisam usamljen, iako ne mogu govoriti o masi ljudi koja razumije moje pokusaje da nesto kazem nego o nekolicini koja razmislja o nekim svojim postupcima...

Povezanost izmedu sudbine i vjere

Koliko je izrazena veza izmedu ova dva pojma? Rodak mi je nedavno rekao da se vjerovanje u sudbinu poistovjecuje sa vjerom u najvisu silu, Boga. Znaci ko ne vjeruje u sudbinu ne moze biti pravi vjernik? Dis(edited)abilna tvrdnja sa kojom se moram sloziti jer sama definicija Boga je u nekim momentima za moja poimanja presiroka. Da li vjerujemo zato da se ne bi do te mjere osujetili i cinili stvari koje prevazilaze poimanje normalnih ljudskih bica? Da li je vjera spona koja nas povezuje sa realnoscu i vise-manje strahom od posljedica koje prevazilaze ljudske zakone i njihova realna ogranicenja? Ako uzmem za primjer da je sve sto cinim predodredeno onda samim time pokusavam da skinem odgovornost sa svojih djela...
U tom slucaju bi svaki ubica mogao da kaze da je to sto je ucinio sudbina. Znam, to je vec ekstreman primjer. Poci cu od toga da kada se brinem u vezi predstojecih dogadaja pokusam sam sebe da ubijedim da je moj put zacrtan i da jedino sto mogu da uradim je da predstojece uspone ili padove prihvatim kao sto jesu i ne razbijam previse glavu oko toga. Kada bi to samo bilo tako lako izvodivo...izlazim na ispit i kazem da je rezultat odreden i vise ne budem nervozan. To bi bilo lijepo. Polako pocinjem da uvidam zasto ljudi sa nadolazecim godinama pocinju da se okrecu vjeri, i u njoj nalaze ono po meni najvaznije, unutrasnji mir. Da,vjerujem u sudbinu i samim time u moje zakljucke koji proizilaze iz toga a koji se mogu kositi sa tudjim misljenjem...

Prijatelj mi se vratio. Rekao sam mu da je mogao doci i malo cesce u ovih zadnjih 5 mjeseci sto nije bio tu. Rekao je da ga nije bilo samo mjesec i po. Nije bilo puno price,sjeli smo, zapalili rostilj popili po jedno i uzivali. Osjecaj prijateljstva je bio ponovo tu. Bez puno rijeci i objasnjavanja. Izveli smo par blentavih fazona tek toliko da pokazemo jedan drugome da se nismo promijenili. Sutra idemo ponovo rostiljati, navece cemo jesti sladoled i gledati koke. Probleme uspjesno zaobilazimo tj precutno ih pobjedujemo tim trenucima mira kada izademo i budemo dvojica pubertetlija koji ne zele da znaju za zbilju zivotne stvarnosti. Drago mi je da se vratio.

Sta sve radimo radi ljubavi? Koliko smo racionalni u tim momentima? Koliko smo u tim momentima licnosti koje smo bili prije izlucivanja tih par veoma vaznih hormona? Nakon dugo vremena pokoravanja hladnome srcu, koje me je vodilo putevima udaljavanja od «tih» stvari ponovo sam posao tom, za mene nerazumljivom stazom a da toga u prvim momentima nisam bio ni svjestan. Ona, koja me je ponovo ucinila svjesnim, svjesnim ljepote koju sam zatomljivao u svojoj unutrasnjosti nije tu. Otisla je, kao da je moglo biti drugacije. Pokusavam da budem logican i objasnim njoj ili sebi, neznam vise kome, da smo predaleko, da na daljinu veza ne moze funkcionisati. Govorim to njoj, a ustvari ubjedujem sebe. To vjerovatno govori egoizam iz mene koji zeli da me zastiti da se ne zaljubim u beznadeznost.Ponovo.Ona kaze da je svjesna toga da se sutra moze probuditi u rusevinama, ali da je momenat previse lijep da bi ga se tek tako pokusalo ukopati nekom tamo logikom u koju pokusavam da nas ubijedim. Da li u tom gorkom medu treba uzivati sve do nekog tamo momenta za koji ne zelim da znam, ili treba pokusati, nesto...Ovo razmisljanje mi stvarno upropastava momente, protkane gorcinom koja se se polako gubi. Ostaje slast zaborava koja pobija razmisljanje i svu logiku koju pokusavam da zivim u mojoj glavi.

Ramazan je prosao a sa njim i apstinencija kojoj sam se podvrgao.Studenti su bili tu, pokazali koliko su postali gradani u velikom gradu. Ne svi, ali endemi su se ocrtavali u zelji da budu zapazeni. Neko ih je vjerovatno osim mene i primijetio. Za Bajram su sve svi usrdno trudili da pokazu ljubaznost za koju ostatkom godine ili nisu sposobni ili je ne pokazuju. Sve je bilo prepuno laznih osmjeha i zelja za dalju buducnost. Iskoristio sam sa prijateljima priliku da se opustimo, pokazemo raskalasenost koja bi u nekom drugom dijelu godine sigurno bila uncool jer «tako se ne treba ponasati» kaze vjerovatno mama ili tata. Generacije promicu, djeca postaju ljudi, barem sto se tice godina.Pogledi koji traze partnera postaju cesci sa vremenom.Nisam iznimka, prepustam se stihiji godina, osjecaja, obaveza. Postajem jednim vidom zadovoljan samim sobom, svjestan da ima jos ljudi sa kojim se razumijem. To mi sa vremenom postaje sve vaznije. Vjerovatno zato sto vidim da ima osoba kojim je stalo do mene, bez laznih obecanja i maski koje su nam svakodnevni pratioci . Mnoga pitanja nisu bila potrebna, ali izgleda da sam ih sebi morao postaviti da bih uvidio njihovo znacenje...Ma to sam ipak samo ja...

Ramazanska noc

Kao i jos neke stvari i ova noc vrijedna postovanja, u mojim ocima ponekad poprimi drugacije razmjere kada vidim standove kokica i prodavace lose muzike kako stoje sa strane pored zvucnika koji su vjerovatno nekada manje krcali ali ti dani su tako davno prosli. Mrkim pogledima me pokusavaju nagovoriti da kupim najnoviju: „ode mi draga dode mi draga“ kasetu od Semse, Sinana,Habibe i slicnih. Sve to zacinjeno smradom petardi koje uporno pokusavaju da mi razore ovo malo sluha sto mi je ostalo, i pogledima koji vjerovatno ne tako cesto vide asfalt i druge sunarodnjake svoje intelektualne razine. Moram priznati da je ove godine bilo manje djevojaka sa jarko crvenim obrazima i ekstremno zelenom bojom oko ociju. Emancipacija, TV ili mozda cak modni casopisi novijeg datuma prodiru i u najudaljenije dijelove nase predivne BiH. Dobro za emancipaciju sam mozda pretjerao... Izgleda da ni jakne sa natpisom „Titanik“ vise nisu u modi! Svijet se nekada tako brzo mijenja...I dok se vecina trudila da u toku jedne veceri obori rekord od prosle godine u uzastopnom penjanju-silazenju uz carsiju prateci citavo vrijeme budnim ocima da li su se svi obukli kako treba. Daleko od toga da to promatranje nema svrhe.Smatram da ce materijal za razgovore biti protkan tim utiscima najmanje sljedecih mjesec dana. Ipak, vrhunac moje veceri je bio kada sam imao priliku da vidim cetvoricu momaka koji su sjedili odmah ispred ulaza u disko po „turski“. Frajeri su pusili cigarete i gledali oko sebe valjda u nadi da ce djevojke da se spotaknu od njih i u tom momentu odluce da im daju tijelo i dusu bez ikakvog pogovora. Da li su uspjeli u svojoj nakani nisam vidio jer sam ocajnicki trazio nekoga sa fotoaparatom koji bi mi pomogao da ovjekovjecim taj momenat. Ali posto je uoci 15. i 27. noci samo u Tesnju unutar nase drage BiH obicaj da se obiljezi ovaj dogadaj vrijedan svakog postovanja ne bih zelio da uvrijedim vjernike i od toga se ogradujem u svakom smislu.

Istina se tako tesko podnosi. Cak i kada je napisana mojim, nevjestim nacinom. Od ljudi od kojih ocekujes da shvate tvoju istinu cesto dobijes najmanje razumijevanja. Potpuni stranci su u tim momentima najbolji sugovornici. Bližnji ljudi su u tim momentima tako daleki. Postajes suvisan u tim momentima. Momentima kada zelis da pokazes i svoje slabosti, svoje mracne strane koje si mislio da ce razumjeti. Nemoj meni govoriti, imam dovoljno takvih prica u srcu, govori njihov pogled. Znam da su prosla razdoblja ljude okrenula elementarnim stvarima. Vazno je zaraditi, pa makar i naustrb stvari koje su nekada bile vazne.Zivimo u brzom vremenu, bez vremena za emocije, za sve ima neka skracenica. Brza hrana, brzi prijatelji,brz sex, brza zarada. Da li su vremena u kojima nismo toliko zaradivali ali bili sretniji vec zaboravljena? Znam da je realnost takva i da se u vecini slucajeva ne moze drugacije, ali i pokusaji da se stvore mirni trenuci sa prijateljima koji ti materijalno nisu od koristi postaju rjedi. Ako zelis sa nekim uci u brak pitas da li je iz dobre porodice(imucne) . Ljubav ce doci, vazno je da imas para.Zapleo sam se u ovom tekstu jer pokusavam da si dam oduska ali previse stvari naviru da bi ih mogao staviti u nekakav red. Odustajem...mozda uspijem drugi (edited), ako dobijem sansu.

Bez obzira koliko godine i okolina uticu na jedinku, ono nesto ostaje nepromjenjljivo. Ono nesto sto jedinku izdvaja od vecine( u slucaju da to uopste ima). Karakter nije osobina koja se srece tako cesto, jer karakter zahtijeva u odredenoj mjeri individualnost. Individualnost u momentima kada nije po zelji vecine. Sto koja godina prolazi uvidam kako se medusobno ne razlikujemo, neki od nas pokusavaju da se istaknu, da pokazu svoju raznolikost ili ono za sto misle da ih izdvaja od mase.Stvar je volje u kolikoj mjeri smo spremni ustrajati u pokazivanju onoga, sto mislimo da nas cini drugacijima. Ponekad pomislim da se sve temelji na tome, na pokusaju da se ucini nesto sto ce jedinku uzdignuti, makar na moment iznad mase. Pristupi su razliciti, iako u danasnje vrijeme postaje tesko biti drugaciji. Mislio sam to... Ljudi se daju tako lako iznenaditi obicnim glupostima koje samo na par momenata iskacu iz kolosijeka svakodnevice koja nas prozima.Sta u stvari znaci iskociti iz kolosijeka,biti drugaciji,poseban? Nekome je dovoljno obuci nesto drugacije a neko ostaje nezadovoljan i sa Nobelovom nagradom. Mislim da je dobro sto je tako, da je to ona energija koja nas tjera da se razvijamo i idemo dalje. To je vjerovatno samo dio tog pokretackog impulsa, ali trenutno ne mogu da probijem barijeru koju mi je postavila okolina a i ja sam sebi. Volio bih kada bi jos neko pokusao da...kaze... nesto.

Skonto sam . Definitivno znam sta trebam uraditi. To je jedino rjesenje koje je trenutacno moguce. Moram se zeniti ili makar zaljubiti . To je osjecaj koji vadi iz svake nedace, problema ili slicnog . Pa nije bas da sve to prestane ali nema vise takvo znacenje kao sto je imalo prije zaljubljenosti. Sjecam se vremena kada sam i ja osjecao ono nesto sto se opisati rijecima ne moze, ono nesto sto ljubav se zove ali tim izrazom jednim ni u kojem slucaju ne moze biti opisano. Ono stiskanje u stomaku, ono bulaznjenje glupih rijeci i uzivanje u tome, da ne govorim o blago telecim pogledima koje zaljubljeni upucuju. Otreznjenje a bogami i mahmurluk dolazi nakon nekih 2-3 mjeseca i pocnu se uvidati mahane i stvari koje se ne dopadaju. Citao sam da ljubof ima vise faza ali to je predugacko da bi sada to tabirio. Ama neznam sta da kazem dobro je, lose je. Svako upozna ono nesto htio to ili ne. Ako bih to morao da opisem sa jednom –dvije rijeci rekao bih: Lijepo , zanosno, cak i bolesno, navodi na neobjasnjive ludosti , tesko ali nekako vise kao slatki teret koji u stvari ne smeta. Cudnovato i neobjasnjivo u svakom slucaju ali i jaki na rijecima su ostali s(edited)ni pokusavajuci objasniti.... 

Samopouzdanje je dobra stvar tj bila bi veoma dobra da ga se moze po zelji kontrolisati . Ali nazalost i to je jedna od stvari kod muskaraca koje imaju sopstvenu glavu...I to samopouzdanje se kao i druge stvari vecinom ispoljava u pogresnim momentima. Ma ja.....to ko nista!Pokusaji prikrivanja manjka samopouzdanja vecinom uspijevaju samo uz jaku samokontrolu a i tada se ne uspijevaju sakriti pred ljudima koji te znaju. Jedan sam od onih koji misle da to uspijevaju sakriti ,ne kontrolisati jer smatram da je to u velikoj mjeri neostvarivo, makar za mene.I taman kada pomislim da sam uspio odglumiti da sam cool pojavi se ,zapravo rijetko neko ko prepozna ljusturu koju sam navukao preko sebe i kaze da sam providan. Srecom pa vjerujem da takvih ljudi nema puno. Sto zbog moje samokontrole a sto zbog toga sto rijetkima dopustam da pogledaju iza zavjese. Nadam se da upravo ovim ne potvrdujem svoju teoriju, i da imam previse samopouzdanja. Evo tekst je gotov a dosao do nekog imalo logicnog zakljucka nisam . Mozda neke stvari ne treba ni pokusati razumjeti jer bi odgovor donio zbunjenost ili jos gore samo dalja pitanja na koja nema odgovora koji bi zadovoljio pojedine individue.

Sanjam...Cinim jedinu stvar u kojoj sam uspjesan. Cinim to da ne bih zaboravio osjecaje koje sam pokusao pokopati. Ubjedujem sebe da sam neko...Neko u njenim i samo njenim ocima. Ponekad se ti snovi ostvare i vidim nakratko taj pogled, ili ga sebi samo umislim. Znam da su to snovi o zabranjenome vocu koje ne smijem dirati ako ne zelim da ga unistim. Dokazujem to sebi, ponekad, ali vecinom se prepustam strujanju koje me vodi mislima o njoj. Na tim dobro znanim talasima osjecam se kao kod kuce, jer je ona tu, odmah pokraj mene, drzi me za ruku a ja sam tu i ne zelim da prestanem da budem...Nesuvisle su moje rijeci, kao i realnost koja nas okruzuje. Sta cinim da nas odrzim, osim sto sanjam? Mnogo, nista...? Ne znam, niti zelim da znam. Dovoljno je da je vidim kada ponovo pocnem sanjati otvorenih ociju. Kroz izmaglicu posmatram desavanja oko sebe i pitam se: Da li je to ustvari realnost ili je realnost ono sto sam izgradio u svojoj glavi? Uzalud su ova pitanja, uzalud razmisljanja, znam da i ona misli sto i ja...Siguran sam u to. Volio bih da joj to mogu reci. Ucinio sam to u stvari vec mnogo (edited) i pogledom mi je rekla da me razumije, ne govoreci. Kao da su nama rijeci potrebne!? Mozda bih trebao prestati mastati o ostvarenju jer neke stvari trebaju ostati snovima da bi se odrzala cistota koja ih prozima, iako znam da nju ne moze nista zasjeniti...

Uzivam u nacinu na koji mi ispunjava misli, postaje jedina misao za koju sam sposoban. Prizivam sjecanjem vrijeme kada nisam mogao skrenuti pogled, koji joj je govorio da je jedino bice stvoreno za mene. Priznati nisam smio, bojeci se da ce nestati kao iluzija. Iluzija koju mi daruje moja svijest. Prejako je to sada u mojoj glavi, da bih uspio izraziti sturim rijecima, sta mi je znacio njezin dodir. Ponekad sam se bojao dotaci je, od straha da je ne povrijedim. Zbunjena je bila kada sam je usporedivao sa njeznim, lomljivim porcelanom Sjecam se njenih usana...Precesto sam se tada pitao da li je to sve istina, kada slijedi budenje. Nadao sam se vjecnom snivanju sa njom, uz nju, pored nje. Kada gledam druge djevojke, hvatam samog sebe kako pokusavam da ih bezuspjesno poredim sa njom. Tesko mi je priznati, ali oci mi se vlaze dok mislim na nju i pisem ove retke o sjecanju. Zatomljujem cesto sam od sebe osjecaje, govoreci da je to bila samo jos jedna varka, iluzija mojih cula koja ne prestaje. Govorio sam da me nije vrijedna, da ima boljih, ljepsih... Onda bih je ponovo vidio, na drugoj strani ulice. Glumio sam, i glumim da mi je svejedno. Koljena zadrhte, neprimjetno, mislim. Pozdravim, brzo prodem, stavljajuci veo preko ociju u nadi da nece vidjeti...mene.Gledam ovaj tekst koji ne uspijeva izraziti zelju, osjecaje. Mislim na njene usne dok pisem. Pokusavam naci rijeci. Odustajem. Vracam se snovima, jer tu jos uvijek smijem da budem... Kada je ona u pitanju rijeci ionako gube znacenje.

Septembar u Tesnju.Definitivno stvar pogleda, tj ugla gledanja. Prosle godine bih rekao da me podsjeca na vestern filmove. Na pustim ulicama sam samo cekao da pocnu da se valjaju one kugle sasusene trave. Studenti su otisli, ostali su samo penzioneri,porodicni ljudi, i «ostali». Da li je pretjerano reci: nesretnici koji nemaju kamo otici, pa moraju ostati? Vjerovatno nije.Opstoj euforiji i raspolozenju u svakom slucaju doprinose face koje tek sada postaju primjetne jer sam do sada bio zauzet gledanjem cura, ili jednostavno zivota na ulicama. Koliko se u vezi sa Tesnjom moze spominjati zivot na ulicama, bolje da ne spominjem. Recimo da taj neegzistentni zivot na ulicama Tesnja poprima prijatniji oblik kada sunce sija.Ups, pa meni se omaklo nesto relativno cinicno. Zamisljam ta lica iza zavjesa. Njihov smisao zivota se sastoji u tome da gledaju druge ljude, posto njihova sopstvena zivotna sadrzina nema u sebi nicega vrijednoga spomena,misle oni,vjerovatno. Tu vrijednost sakupljaju gledajuci druge, pokusavajuci razaznati sta se krije iza tudih zivota, ne pokusavajuci spoznati svoje sopstvene.Ne valja mi to, pocecu sa drugim dijelom...To je bilo razmisljanje prosle godine. Ove godine sam zaljubit, i sumorne face iza prozora mi djeluju skoro simpaticno. Eh, ta ljubav, cini mnoge stvari ljepsim.Pojavljuje se poprilicno rijetko ali zato...Dugo su se sakrivala ta osjecanja od mene,predugo, bojim se popustiti. Sivilo zivota bez tih osjecaja djeluje na par momenata privlacno, jer znam da igra zvana ljubav sadrzi zamke u koje hvata neoprezne. Lomim samoga sebe, govoreci da ce ovaj (edited) biti bolje.Ona mi pomaze. Vuce me iz sivila svakodnevice i pokusava da mi stavi roza naocale dok me drzi za ruku. Jos uvijek se borim ali osjecam da sam vec izgubio, jos samo da u potpunosti budem toga svjestan i da krenem za njom i njenom ljubavlju...

Upravo pokusavam da se sjetim proteklih dogadanja i uvidam da mi to ide teze od ruke nego prije nekih par godina. Da li je alkohol uticao na moje stanje sivih celija ili jednostavno vrijeme ne zelim da razmisljam tj bolje je po mene jer koje god rjesenje da izaberem djeluje u jednom vidu porazavajuce.Ne pokusavam da se sjetim sta se desilo prije pet godina nego samo sta se desilo u zadnjih mjesec dana. To ne znaci da se nista nije desilo ili malo. Bilo je i cura i pica i zajebancije ali ocigledno ne dovoljno mjesta u mojoj spremnici znanja . U cemu se sastoji u stvari car prosljedivanja sopstvenih iskustava. Neznam ali to cinim. To je jedno od mnogobrojnih pitanja koja me zaokupljaju u momentu dok ovo pisem. Zasto ja to cinim ustvari. Da bi ugodio drugima? Sebi? Ili samo zato da bi se pravio vazan zato sto ja imam nesto da kazem za razliku od vecine. To ne znaci da cu reci nesto posebno ili da ce neko iz mojih tekstova biti mudriji za neko uduce vrijeme . Ovi tekstovi predstavljaju olaksanje koje nalazim uz casu vina pored sebe. Stvari koje me u datom momentu zaokupljaju i koje imam potrebu da iznesem na vidjelo. .Idem sada , idem prije nego sto napisem citavu stranicu stvari koje mene interesuju i moguce i nekoga drugoga ali veliku vecinu ni najmanje.Odoh sanjati o jos neispunjenim snovima i odoh brisati proslost koja se pokusava uvuci kao vlaga u kosti.Ovo se moze razumjeti kako se pozeli.To sam ipak samo ja...

Pokusavam vrijeme u kojem se nalazim pretvoriti u rijeci i ne zvucati turobno. Kazu da ljudi najvise umiru u jesen, mislim da vidim i zasto, sve polako dolazi do nekog smirenja. Covjek brzo zaboravi da je to samo priprema za novo budenje, koje dolazi ili koje je dosada dolazilo...Lako sam se predao ovom sivilu, koje se izrazava i u zlatnim bojama drveca kao u nekom paradoxu. Melanholija prozima nekako sve sto me okruzuje, jedini spas tim vremenima je razmisljanje o nekim proslim dogadajima i ljudima koji su me svojim likom ili jednom rijecju vracali iz mojih lutanja po sivilu. Sakrivam svoju pravu sliku, pokrivam je laznim osjecajima, ne dopustajuci nikome da se priblizi. Problem je u tome sto mi maska nedodirljivosti postaje teska. Zelio bih da pokazem sta me pokrece i sta me nakon ovoliko godina jos moze pokrenuti. Zasto to ne mogu ispoljiti pitao sam se vec i previse (edited). Bojim se reakcije koja ce uslijediti, bojim se odbijanja i ostajem sam sa svojim mislima. Ovo mi sada lici na odu mojem samosazaljenju ali to ne bi trebalo da bude, ovo je iskazivanje manjka hrabrosti kada se radi o suceljavanju sa ljudima koji mi nesto znace.

Sta raditi u momentima kada osjetis da ne pripadas sredini u kojoj se nalazis...Ubijedis sebe da si se citavo vrijeme samo zavaravao i da tvoja destinacija definitivno nije ono sto vidis oko sebe. Vidim oko sebe jos ljudi za koje pretpostavljam da su propustili svoj voz u kojem bi putovali sa svojom generacijom ili makar onom koja je blizu.Imam osjecaj da stojim pored (edited) za odrastanje i posmatram, bez mogucnosti da uskocim na voz novih jedinki koje prolaze pored mene, pogledaju me, poneka me pokusa povuci za sobom ali ta euforija je vecinom kratkoga vijeka jer uvidim da uskakanjem na to ponudeno mjesto nije ono sto ja u stvari zelim i ocekujem...Ponekad se u gomili osjecam kao da stojim sam i nikoga nema u blizini. Ne dopustam da se to primijeti, glumim ravnodusnost, glumim da ne primijetim pojedine poglede koji kao da govore: «Sta on cini ovdje?» Dosada sam se izvlacio rijecima tipa, previse sam divlji, previse sam drugaciji. U meduvremenu uvidam da sam i u tom pogledu jedan od mnogih koji je pokusavao da se zavarava malo duze nego vecina. Ubjedujem sebe i druge da se prvo moraju ispuniti materijalni prioriteti prije nego se dopusti da dusa dodje na svoje. To su tako lijepe zamisli...jos samo kada bih bio dovoljno jak i kada mi ne bi trebalo da i mene neko podigne kada padnem. A to mi je potrebno...

Gerade wo ich komplett die Hoffnung verloren hatte das mich so etwas wieder erwischen konnte, und ich vegetierte in dieser Hinsicht seit geraumiger Zeit, verspurte ich die Anzeichen die ich einfach nicht war haben wollte. Es hat gefunkt, und zwar nach par minuten. Naturlich, versuchte ich auzuweichen, wegzurennen, mich selbst zu uberzeugen das ich so was nicht notig habe. Nicht noch einmal durch das Ganze, mit dem bitteren Nachgeschmack am Ende. Ich ging ins Urlaub, betaubte mich ganze Zeit, versuchte von mir selbst weg zu rennen. Ich kam zuruck und rannte sofort wieder zu ihr als ob ich Lust verspurte wieder verletzt zu werden. Ich wusste von Anfang an das es keine Zukunft fur meine Traume gab. Ich sagte sie sei ein Kumpel, sie sei zu hoch, nicht mein Typ. Sie ging weg. Ich glaube es beruhte auf Gegenseitigkeit. Bin ich froh...? Ich weis es nicht, bin nervos, habe abgenommen. Lustlosigkeit beherscht mich. Morgen wird heute doch gestern sein...und ...ich weiss es nicht.

U zadnje vrijeme cesce saobracam po nasem glavnom gradu, tj. glavnom gradu naseg kantona. Nasoj fascinantnoj, uvijek iznova ocaravajucoj, Zenici GRADU. Svaki (edited) iznova podlegnem carima svih tih nijansi sivila koje se probijaju kroz smog. Sve to je zacinjeno jednom divnom notom prijateljskih lica koja ispunjavaju te carobne ulice velelepnog grada. U momentima dok prolazim gradom drzeci se za odjecu imajuci na umu da neki od tih ljubaznih ljudi mogu slucajno pomisliti kako je moja odjeca toliko lijepa da je pozele odmah imati. Ti divni ljudi misticnog osmijeha mogu mozda imati malo vremena, tj. eventualno ne mogu stici do prodavnice tudih novcanika i mobitela pa ce mi prici i umilnim glasom me zamoliti da im predam svoje stvari jer bi inace mogli pokazati da se znaju igrati cika doktora na mom tijelu. I dok grcevito stiscem svoje stvari osjecam kako mi srce brze lupa, valjda od euforije jer sam svjestan da toliko uzbudenja moze dobiti samo u carsiji brzog hoda i nepostojeceg osmjeha. Dok sjedim i ovo pisem, pomisljam na to da li sam danas kada sam bio u toj metropoli srece ucinio gresku jer sam dva (edited) prosao ulicom u kojoj nije bilo ljudi oko mene koji bi primijetili doktorske igre koje na meni vrse stanovnici naseg grada svjetla.

Pokusavam sumirati vremena, i uvidjeti kada sam postao ozbiljan,odrastao i sl. Izrazi kojih se ponekad tj vecinom grozim. Mislim da je taj hinjski proces poceo prije nekih 3-4 godine kada sam uvidio da mi skakanje po zadimljenim prostorijama prepunim uvijek istih faca postaje naporno. Ma pocelo je to vec i ranije, samo nisam to zelio sam sebi da priznam. Ono sto je mozda prevagnulo je da sam nedavno upoznao nju i pomislio da je trazenje zavrseno.Mozda gajim uzaludne nade,cak stovise sa sigurnoscu to tvrdim, ali bez obzira da li je ona ta koja ce od ove prekretnice poci mojim putem ili ne dosao sam na tu tacku. Manifestovanje tih osjecaja, pokazivalo se u brzem zamaranju tokom izlazaka i sve manje zelje za samim izlazenjem. Vise nisam bio spreman biti napolju do kasnih sati svjestan da se nista novo nece dogoditi. Taj osjecaj koji bih jedino mogao nazvati osvjescivanje pokusao sam saprati alkohom i slicnim stupidnim stvarima, ne zeleci uvidjeti da me to cini samo umornijim. Nije sadasnje stanje lose,naprotiv. Imam osjecaj da sam prestao trcati za... nadom u velike promjene oko sebe. Dostizanjem necega sto mi je izgledalo vazno. Imam osjecaj da sam dosao na granicu,stao na loptu. Sada posmatram,sakupljam snagu,odlucujuci koji pravac da proglasim svojim.Jer borba ne prestaje,samo se prenosi na neki drugi nivo.Ciljevi daljeg (edited) su jos uvijek pomalo nejasni. Vidim ih, ali se pitam...Da li je to sve? Izbor je poprilicno suzen,a i snaga je smanjena. Da li je stalni posao i zenidba stvarno moj cilj? Postati obican, bio je strah koji me je uvijek pratio.Da li je stvarno tako strasno biti obican, slijediti neku ustaljenost, utabanu mnogim prethodnicima koji nisu imali zelju da vide nista vise? Pogotovo ako znam da je borba unaprijed osudena...Ovo sve mi djeluje kao pubertet za malo «zrelije». Jos uvijek se opirem , ali vrijeme cini svoje. Pokusacu ostati dijete, barem jos koji dan, igrati se u pijesku bezbriznosti, zatomljujuci osjecaj da je vrijeme da krenem dalje, u obicni zivot...

Trenutno sam u prilici da ucestvujem, vodim, prisustvujem vezi koja je cisto platonska i nema nikakve mogucnosti da se pomjeri sa tog stepena razvoja. Razlog je veoma jednostavan i komplikovan ;). Kao i obicno, u pitanju su nacionalni (ne)odnosi koji sprjecavaju razvijanje bilo kakvih odnosa. Komuniciram sa jednom djevojkom, jer nas odnos ne mogu nazvati drugacije, nego prisna komunikacija. Ona je realnija od mene jer je svjesna da zapocinjanje bilo cega u ovim pubertetskim;) godinama u kojima se nalazimo bi dovelo do necega „ozbiljnijeg“. Protiv toga ni jedno ni drugo nemamo nista. Ali, kao i obicno, realnost nas je poprilicno grubo izvukla iz tog sanjarenja o nekim normalnim odnosima u normalnim sredinama tj okruzenjima koji nisu optereceni vjeroispovijestima kao nasa draga BiH. Znam da je ovaj tekst kontradiktoran za neke vrle clanove nase zajednice koji nam govore kako se treba ponasati i djelovati. Jer sa jedne strane treba da pokusamo da ne zaboravimo sta je ucinjeno u ne tako davnoj proslosti a sa druge strane nabacujemo osmijehe koji treba da prikriju sta u stvari mislimo jedni o drugima i da potisnemo ono sto se kupilo u svima u toku „ludih devedesetih“. Oboje smo svjesni da bi se nakon sto se smiri prvobitna ushicenost izazvana hormonalnih poremecajima i komandom feromona, bili vraceni na pod cinjenica koje nas okruzuju. Rekla mi je nesto sto sam ja smatrao veoma dubokim mislima: „Bez obzira sta osjecala i u kojoj mjeri,ali kroz uticaje i rijeci moje okoline pocecu da te mrzim jer te oni mrze“. Zestoko. Ali istina boli kao i obicno. Svjesni smo da je u pravu i dalje se nazivamo „pijateljima“ bez obzira kako to glupo i isprazno zvucalo. Poenta svega toga je sto sam trenutno u takvoj fazi da sam radije prijatelj sa takvom osobom nego nesto vise, drugo, bolje, losije sa nekim svoje vjeroispovijesti ili uvjerenja. Uzivam u tom kontaktu bez buducnosti i pitam se da li je iskoristavam ili zavlacim jer u nedostatku „podobne“ osobe zavlacim dok ne iskrsne nesto ....nesto. Mozda je i kod nje isti slucaj...ne znam, ali znam samo da treutno uzivam u vezi koja to nije i u osjecaju koji ne bih trebao imati. Pitanje je sada u kojoj mjeri treba sebi dopustiti da se to razvija, da li da to prekinem jer nema buducnosti ili da zivim za momenat koji nece postojati u obliku koji se naziva MI. Mislim da je najbolje ostati egocentrican i koristiti je kao surogat za nekog sa kime ce biti „dopusteno“ biti zajedno. I na kraju, sto je najgore, moram priznati sam sebi da to uopste nije moja ideja nego njena, jer je uspjela ostati u realnim okvirima i ne dopustiti da je zanese srce. Ja sam samo neko ko se jos uci snalazenju u REALNOM SVIJETU.

Interesantno je kako jedna osoba sa pozitivnim gledanjem moze da promijeni misljenje i poimanje okoline koja me okruzuje i skoro pa ponistiti djelovanje sivih lica koja zrace apatiju i negativne misli. Uvidam da sam se previse lako dao prepustiti u nekim situacijama, ljudima koji nisu ni u kojem slucaju zasluzili da ih saslusam a ne da prihvatim njihove stavove. Hope je uspjela da me pokrene i da pokaze da dosta stvari u zivotu moze da izgleda i da bude pozitivno ako je osoba sama pozitivna. Imao sam problema da poimam da je ta osoba jednostavno tu ako je trebam, uziva u svakoj pozitivnoj sitnici koju pokazem kao da sam joj pokazao 8 svjetsko cudo. Ta pozitivnost koju sam isprva odbijao kao nesto nestvarno i nepostojece u bezlicnom sivilu i dubini moga kretanja mi je sa vremenom pokazala da je problem djelimicno lezao i u samom meni. Jer kad se stvari gledaju negativno i pesimistično onda se vecinom i ostvare na taj nacin. Ljudi su ponekad sivi i smrknuti jer im se prilazi sa bezlicnim izrazom i onda ne treba da cudi da refleksno uzvracaju na isti nacin. Danas sunce ponovo sija na nekako topliji i ljepsi nacin. Cak i sama zima i snijeg su bili podnosljiviji i pozitivniji kad si svjestan da je neko tu ko ce ti pokazati strane zivota koje nisu samo tmurne kao rijeka Stix na putu prema Hadu. Donedavno je apatija bila jedno od prizeljkivanih stanja, jer je znacila bijeg od ogorcenosti. Sada vidim da prihvatanje samog sebe u okruzenju u kojem se nalazim i nije tako tmurno kada imas ...Hope

„Slobodno se ozeni“ rece moj brat, nekako umorno,sjetno se osmjehujući, „koju god da izaberes zafrkaces se, sve su iste“.“Nije znala pricati dok je nisam ozenio „rekao mi je rodjak. Negdje sam citao da postoji vise stupnjeva u monogamnoj ljubavi,vezi,braku,medusobnom trpljenju ili netrpljenju. Prvi stupanj zajednickog tabirenja je nakon upoznavanja...Mi se volimo, sve sto ona voli volim i ja...zasto se nismo ranije sreli???Taj najkraci period i sa jedne strane gledajući nasladi, a sa druge najgori jer sto se vise dizes dublje padas traje nekih 2-3 mjeseca. Nakon toga ide ono :Pa eto, ima nekih mana ali to je tako slatko i samo njoj svojstveno da je nebitno. U trecem dijelu ( ko do njega uopce dode) usljeduje spoznavanje mana tj spustanje sa visina i perceptuiranje da je ona nama nasuprot nalazeca ipak ljudsko bice, i da ima osobine koje nam se ne svidaju i koje nam smetaju. Ali, zbog „mnostva“ pozitivnih strana ti dijelovi se zataskavaju ili pokusavaju prihvatiti kao dio njene licnosti. Ima jedan simpatican grafiti koji sam vidio a koji kaze:“Nema razlike medju spolovima, i zene prde“...Nakon toga ko ima srece i pameti da to sve izdrzi dolazi cetvrti dio u kojem partnera prihvatas kao ljudsko bice sa svim prednostima i manama tipa PMS i hormonalni poremecaji uslovljeni istim, u kojima zenski rod sebi uzima za pravo da nam zagorcava zivot jer u jednom danu prozivljavaju sva moguca i nemoguca psihicka i fizicka stanja. Po nekom motu: zasto bi ti uzivao u lijepom danu ako ja imam PMS ukljucuju nas neduzne muske u taj proces time sto se pocnu maziti da bi nakon 15minuta pocele da placu jer ih ne volimo. Ako se musko nekom greskom upusti u to sve i pocne pravdati onda ce vjerovatno poceti svada koja nece dugo trajati jer ce se doticna iz neobjasnjivih razloga sjetiti proslogodisnjih dogadaja njene prijateljice u Australiji koja je upoznala onog simpaticnog momka koji radi u....Ako do tog momenta nismo uspjeli pobjeci, cijeli ciklus pocinje iznova. Ali, nije sve tako crno, nekih 10 do maximalno 15 dana u mjesecu to je stvarno ono ljupko, divno stvorenje koje smo upoznali na pocetku i u koje smo se zaljubili jer je tako jedinstvena i drugacija od svih drugih a tako slicna nama jer i mi za sebe rado mislimo da smo drugaciji. Zadnji stadij razvoja odnosa je bio prijateljstvo koje se razvija i u kojoj to stvorenje pored nas postaje jaran na kojega se mozemo osloniti i koji nas prihvata kakve jesmo nakon silnih godina pokusavanja da od nas naprave NESTO...Naravno, to sve pod uslovom da ne izludimo puno prije toga...
Pricao sam sa prijateljem tj sa vise njih u vezi te teme koja se tice tih bica. On je jedini koji se vise puta zenio pa me interesovalo njegovo misljenje. Rekao je samo kratko i jasno: Ako se sad opet razvedem necu se vise zeniti, ostajem sam. To se uglavnom poklapalo sa misljenjima drugih koji su se ozenili ali eto ...
Govorim o tome jer sam u razdoblju u kojem se nakon „odrađene“ vojske i napunjenih tlinaest godina zivota ozbiljnije razmislja o tim stvarima. NARAVNO, ja cu pokusati da to sve uradim drugacije, da prozrem nepri... doticnu i postupim po nekim pravilima koji ce osigurati da i nakon sto prode prvobitno ushicenje budem barem donekle sretan...
Mozda nisam trebao biti iskren u tolikoj mjeri ali eto...

Rekli su mi da svaki covjek ima dvije religije, jednu kad mu ide dobro a drugu kad mu je lose. Vec par godina vazem odluke o mom pristupu religiji. U pocetku je to bio nekako dalek, nejasan pojam, koji sam definisao kao strah starijh ljudi od umiranja. Sa vremenom sam uvidio da tu ima mnogo vise stvari. Jedna od njih je dusevno, unutarnje smirenje koje se moze postici samim citanjem vjerskih knjiga ili njihovih odlomaka. Isprva sam taj dusevni sklad pokusavao dostizati fizickim naporima koji su trebali tijelo umoriti do te mjere da si skrenem paznju sa razmisljanja na ... unutarnji sklad. Bio sam u situacijama u kojima su me ljudi pokusavali verbalnom silom natjerati da se priklonim „njihovoj“ istini. To me je jedno vrijeme udaljavalo tj drzalo na distanci koju inace ne bih imao prema , htio sam reci obavezama prema vjeri ili religiji, iako taj pojam ima neko negativno znacenje pa nisam siguran da je za ovu temu adekvatan. Onako u prolazu sam „kupio informacije“ o tome da ljudi sto visi intelektualni nivo dostizu vise pocinju da se okrecu vjeri. Sto je vrijeme vise proticalo, to sam vise spoznavao zasto je to tako iako ni sada ne mogu biti siguran da sam to shvatio na pravilan nacin. Mislim da vjera pomaze da covjek spozna koliko je u stvari mali u poznatim i nepoznatim okvirima koji nas okruzuju. Posto ljudi koji nastoje da dosegnu odredene razine spoznaje nailaze , po mom misljenju, na relativan broj prepreka za koje sa vremenom vecina spozna da ih sve ili neke od njih savladava samo uz pomoc „odozgo“ jer za neke stvari nema drugog objasnjenja.A vecina objasnjenja se moze naci upravo u najvecoj Knjizi. Objasnjenje je isto jedan od pojmova koje ja vezem za vjeru jer specija zvana covjek zeli da ima sve objasnjeno i stavljeno na tanjir. Dio vjere, po mom misljenu, se i sastoji u tome da mnoge stvari se i desavaju JER JE TO TAKO i drugacije i ne moze da bude. Covjecija nistivost se ogleda u tome da nema objasnjenje za mnoge stvari i mora da ih prihvati kako dolaze nadajuci se da za njega nije predvideno da prode kroz relativno veliki broj iskusenja.
Vjera pokazuje put, granice dusevne brige unutar kojih se covjek treba kretati da bi covjek bio svjesniji sebe, svoje uloge i uticaja koji moze imati na sebe i druge postujuci horizonte koje mu vjera otvara i smirenost koju mu daje ukoliko si dopusti da se povinuje (opet izraz koji ne opisuje pozitivan smisao) tj da ga prozme smirenost svijetih rijeci.
Upravo sam u fazi u kojoj pokusavam da intenziviram svoje spoznaje na tom polju i uvidam pozitivne strane jer osjecam da puko citanje tih rijeci donosi neki smisao...Jos uvijek sam previse mali da bih ga vidio ali se nadam.
Smiruje me...pokazuje mi koliko je sve maleno i kako malo znam ali i koliko treba da se trudim da bih dostigao barem malo od silnog prostranstva koje mi se nudi u mojim skromnim pokusajima.
Sada razmisljam o tome da li sam bio previse odvazan u svojim rijecima, jer ovo je ipak PUNO vise nego sto sam se do sada usudivao da pisem. Tjesim se da je ovo stav neukog koji zeli da uci pa eventualno cini nesto sto mu nije potrebno ali toga nije svjestan...
To sam ipak samo ja , u nadi da pocinjem novo poglavlje...

Razmisljam o pojmu sjeta i definiciji istog koju sam cuo od prijateljice. Kaze da je hvata sjeta kada osjeti da je doslo vrijeme da napravi nesto zajedno sa nekim za koga misli da je srodan njenoj dusi, da stvaraju nesto zajednicko sto nema veze ni sa najblizom porodicom, nesto sto je vezano samo za njih dvoje. Sjeta je hvata kad osjeti da jos uvijek nije uspjela to ostvariti. Ostvariti bez zapreka vezanim religijom,razdaljinom ili slicnim previse realnim stvarima koje nas tako grubo vracaju na zemlju. 1. maj sam proveo sa ljudima koji su krenuli tim putem ostvarivanja tih tako malih a opet tako velikih stvari za unutarnji mir i uravnotezenost. Naravno da to nije savrseno kao sto si rado predstavljamo u feromonom zaludenim razdobljima ali uvida se opet ona neka smirenost koja se iskazuje kada je osoba svjesna da je tu neko na koga se moze osloniti i ko je dio njega, pogotovo ako je to okrunjeno djecom koja su jedini razlog da covjek vise voli nekog drugog nego samog sebe. Znam da se sve te stvari mogu opisati i puno trezvenijim cinjenicama i iako sam inace skloniji tome ovaj puta cu pokusati da opisem emocionalnu stranu. Ali, htio ili ne, moram se vratiti na cinjenice koje me u ovakvim momentima tiste. U zadnje vrijeme uvidam koliko sam ja ili „mi“ ograniceni stvarima koje su tu i koje nas odreduju. Ona je dosla i rekla da ne moze da ostvari „nas“ jer imamo razlicita religiozna ubjedenja. Otvoreno smo razgovarali o zadrtosti pojedinih „strana“ i dosli do zakljucka da je sve fino i lijepo ali u momentu kada se osvijestimo moze da dode do bitnih problema uzrokovanim stvarima koje su nas naucili roditelji a koje mi ne mozemo da ne ispostujemo jer smo previse...fini, glupi, nejaki... Gubim se u svojim rijecima...

Uzbudio ga je pogled na bijelu put njenoga vrata. Zadrhtao je kada ga je pogledala duboko u oci. Sanjao je o tome da je drzi za ruku. Mjesecima je sanjao kako joj dodiruje kosu...
Govorim o nekim davnim vremenima u kojima se ljubav izrazavala pogledima, biti romantican znacilo je satima cekati da nekoga ugledas iz daljine na prozoru, ustreptati kada dobijes priliku da je okrznes pogledom.
Sada sam sretan ukoliko djevojka bude u tolikoj mjeri cedna da neke stvari i pokrije. Biti romantican znaci spavati sa njom u sobi u kojoj gori svijeca a ne u autu na nekom pustom mjestu a 20 m dalje se nalazi jos jedan takav par koji upraznjavaju ... romantiku.
Da li se modernim razmisljanjem istrosila ljubav i romantika?
Da li nas je ovaj relativno brzi nacin zivota doveo do toga da odredene dijelove uzajamnog ispoljavanja naklonosti preskocimo jer jednostavno nemamo vremena za to. Da li stvarno nemamo vremena za upoznavanje?
Dopisujem se sa vampiricom, natuknula je temu , temu koja nas oboje zanima ali nismo sigurni da li treba da je zapocnemo jer cemo vjerovatno saznati da tezimo tome isto kao i svi drugi ali se pokusavamo sakriti iza uzvisenih rijeci kojima izgleda zelimo nakratko da se zavaramo da bi drugacije prakticirali tj uzdrzavali se radi boljeg upoznavanja. Da li su ljudi prije iskrenije voljeli stvarnu osobu a ne samo potrebu za fizickim kontaktom sa istom?
Silom prilika imamo sansu da upraznjavamo „prepotopni“ nacin komuniciranja. Nije to u stvari asikovanje ali mi ponekad lici na to, ili bih ja mozda zelio da to bude konacni cilj?
Ne usudujem se pitati niti samoga sebe jer bi me odgovor doveo u poprilicno nezavidnu situaciju.
Sa druge strane neki su dosli do te razine svijesti koja im dopusta da relativno brzo iskazu ... sebe, jos ako se ima srece pa osoba nasuprot moze da prati ritam vlastitih koraka onda se procesi stvarno razvijaju tom brzinom da se ne treba cuditi kada se ljudi na fizickoj razini tako brzo zblize.
Problem je samo u tome sto dusevna razina uopste nije bitna za veliku vecinu. I da li smo na kraju dobili sto smo htjeli razmjenom tecnosti bez uplitanja srca? To vjerovatno zavisi od animalnog nivoa na kojem se pojedina jedinka nalazi.

Blizi mi se rođendan, zapravo vec je tu ali ne zelim da ga vidim. Ne zelim da me podsjeca na prosle dobi koje su prosle a koje smatram neiskoristenim. Sa vremenom taj datum postaje sve manje povod za bilo koje pozitivne osjecaje, samo me svake godine iznova podsjeca na neumitne tokove koji bi trebalo da donose plodove. Ukoliko ti plodovi izostanu osjecam neku prazninu. Plodovi su u stvari ispunjenje drustvenih normi za koje sam se isprva borio a sada ih pokusavam potisnuti, negdje tamo gdje smjestam i ostalo crnilo. Nakupilo se tu dosta toga. Nakupilo u ovih par trenutaka u kojima je tijelo postalo starije, zrelije, a trebale su i misli. Nisu, na zalost. Samo su postale umornije, i podloznije uzburkavanju crnila koje se sve češće dešava usprkos desavanja koja bi trebalo da ga bace u dublje ponore. Okolnosti se razvijaju u pozitivnom smjeru a ja i dalje ne vidim razlog da im se pretjerano radujem. Pokusavam se naci u poslu, zaboraviti. Vecinom mi i uspijeva. Problemi nastaju kada ostanem sam.Ponovo. Tada pocinje kovitlanje misli u tmurnim predjelima. Trudim se da sakrijem pozadinu, misli, crnilo jer po misljenju najblizih sada ne bih trebao imati razloga za iste. Donekle su u pravu, ali opet...
Trazim snagu da se izvucem tj trazim nadu koja ce me opet ponijeti neko vrijeme. Ponijeti u blazenstvo apatije.
Aida mi je preporucila da pokusam naci nekoga. Pokusavao sam i nalazio i opet sam uviđao u dubini da i sa tim osobama opet ne uspijevam biti sto zelim i da im nesto glumim. Zato sam odustajao u samome pocetku.
Uviđam da prakticiranje vjere pomaze, smiruje me.Moracu ucestati da bih mozda pronasao jos malo mira, potrebno mi je...
Razmisljam kako sutra da opet idem na posao i kako opet da dignem nasmijanu krinku tako visoko da se ne primijeti sta se nalazi ispod. To prikrivanje stvarnog stanja svijesti najvise i trosi energiju. Izgorim u roku od par sati.
Prestacu pisati...ovo ne vodi nicemu.

Zasto se ljudi nakon određene dobi starosti sve cesce odlučuju da ne ulaze u veze? Pretpostavljam da se to desava jer sa vremenom uvidimo da iluzije,podizanja na pijedestal i ostala zamajavanja vezana za posebnost drugog spola i nisu bas u tolikoj mjeri ispravna tj nemaju blage veze sa stvarnim zivotom. Do određene životne dobi mislimo tj ubjeđujemo sebe u uzvisenost,cistoću,draženstvo,krasotu itd. onoga nasuprot. Sa vremenom i sa komunikacijom,(sreća ili nesreća?) uvidimo da osobe pored nas nisu ono sto smo mi mislili.Uvidimo nedostatke koje smo i prije vidjeli ali im sa vremenom sa vremenom dopustimo da dođu u više slojeve hipotalamusa, ne puštamo ih samo da se skrivaju u emotivnim dijelovima prednjeg riježnja.
Upravo mi pade na pamet mala digresija.
Da li su to cinjenice ili odrazi moga emotivnoga stanja? Da li se moze uopšte razlučivati između te dvije stvari? Da li se nalazim na dovoljnoj razini svijesti? Vjerovatno ne.
Ko ga šiša, nastavicu dalje,mozda u svome neznanju, ali barem cu pokusati.
Prije su individue zenskoga spola bile nesto...posebno...sad vidim da nisu princeze...nismo ni mi prinčevi. Ponekad pomislim da se neki zato emotivno i sruše jer skontaju da ta neka „zadnja instanca“ zvana brak ipak ne donosi razrjesenje problema. Vecinom samo donese poprilican broj njih.
Tu nastaje gorko buđenje, prelazak iz snova u gledanje drage u njenoj omiljenoj trenerci koja je bolja vremena vidjela prije Titove smrti, sa vrišteće šarenim viklerima na glavi, podocnjacima za koje joj treba grudnjak i cigarom u ustima kako na poprilicno neromantican nacin kaze da joj treba para. Prednost/nedostatak kasnijeg dozivljavanja braka se po meni ogleda u spoznavanju tih cinjenica i bez ulaska u sami brak. Ili kako bi moj sef rekao:“Ženi se, ne cekaj, zasto bi tebi bilo bolje nego nama“. Fizicki izgled ili nedostatak istog nije u stvari problem u svemu tome. Problem je kada odlucimo da provedemo razdoblja zivota sa ljudima ne razmisljajuci o prakticnim stranama. „Ona dobro izgleda“ postaje vaznije od cinjenice da „ona zna kuhati samo konzerve“, „ona voli izaci sa mnom i mojim jaranima“(tj trpi ih) postaje vaznije od toga da li cu njom imati o cemu pricati i kada vise ne budemo u drustvu čopra, kada prođu fizički hirovi i kada to sve postane vise navika nego istinski dozivljaj.
Zakljucak iz svega ovoga bi vjerovatno trebao da bude da sam ja situaciju spoznao jednu zehru bolje i da necu uciniti gresku povrsnog zblizavanja.
Volio bih da je tako.
Ali ZNAM da cu OPET cim ugledam njene oci bez pogovora i glasnog priznanja znati da sam porazen.

Pojam beznadezne ljubavi
Da li ljubav mora biti ispunjena sa obje strane da bi se osjecala potpunom? Da li je u stvari ikada potpuna? To stanje svijesti se prozivljava bez obzira na to da li druga strana na to reaguje ili ne?
U redu, djelimicno, nesto duze pozitivno iskustvo usljeduje kada druga strana odgovara, sto je veoma vazno, u datome momentu, niti prije niti kasnije.
Koji preduslovi se trebaju ispuniti da bi se neka ljubav smatrala potpunom, ko ih odreduje?
Trenutno sam u prilici da gledam ljude koji se hrane tom vrstom ljubavi, zive u nekakvim cudnim oblacima u kojima zamisljaju sta bi bilo, kad bi neko ...pogledao, dosao, dodirnuo...donio neke druge osim tuznih rijeci...poljubio. Da li je bolje osjecati barem takvu ljubav ili je ne osjetiti nikako?
Kao da je sada gledam kako plese, vidim je kako sanja otvorenih ociju. U prostoru koji je okruzuje za nju postoji samo on. Osmijeh je na licu, oci pomalo mutne od srece i slatkih misli. Energija u zraku koju zamislja da trosi sa njime. Glava je visoko uzdignuta, puna ponosa, srece i neke blazenosti jer u tim momentima medu njima nema prepreka, nema ljudi koji ih okruzuju, nema jutra koje lagano svice, momenat je taj koji se broji i koji jedini postoji.
Nakon odredenog vremena kada je uvidjela da je momenat prosao, da je prinudena ponovo spustiti se na zemlju pomalja se razocarenje.
Namjesta se zadnji osmijeh, pomalo tezak ali jos uvijek dovoljno uvljerljiv dok ne izademo iz bara.
U stanu nakon skinute sminke pocinju da otpadaju i iluzije, pocinje ponovo da pada. Glava nije vise ponosno uzdignuta. Pjevaju se samo tuzne pjesme i sa sjetom govori : “Jest meni lijepo“ svjesna da te rijeci vise nikakvog pozitivnog znacenja nemaju.
Idemo spavati, cekajuci jos jedno jutro u kojemu se mora ostati sam sa sobom, ubjedujuci sebe da se sinoc uspjelo zavarati, sebe, druge...nekoga.
Pojam beznadezne ljubavi, da li je ljubav beznadezna samo zato jer u prvom momentu ne izgleda kao da ima buducnost?
Nekada ljudi uzivaju jednostavno u tom osjecaju zaljubljenosti, bez obzira da li ce to uroditi plodom. Nekad je dovoljno imati nekoga pored sebe, bez obzira sto pripada nekome drugome, lijep je osjecaj da je bar u tim rijetkim momentima barem fizicki blizu. Gledas, uzivas i sanjas, najljepsi snovi ipak ostaju neostvareni, zar ne? Mozda je ta tzv. Beznadezna ljubav upravo taj najljepsi san???